Dobar blues hommage su iznjedrili iskusni domaći glazbenici, no mogao je biti i izvrstan da kojim slučajem Neven Mijač nije prepuštao pjevački mikrofon kolegama.
Stara je interna fora među mnogim bendovima fraza „nothing to loose“ koja kad-tad ‘povuče’ na izmjenu sintakse i značenja s „nothing Toulouse-Lautrec“ aludirajući tako na ime francuskog postimpresionistu Henrija de Toulouse-Lautreca. Nošeni tom inspiracijom, prokušani domaći glazbenici Neven Mijač, Eduard ‘Jimmy’ Matešić, Robert Vnuk, Alen Svetoperić i Damir Šomen izabrali su upravo frazu „Nothing Toulouse“ za ime svog benda i debitantskog mu blues albuma.
Njihov fokus je također na prokušanim blues standardima koje su godinama izvodili uživo u raznim formacijama još iz vremena ‘Ruby Tuesday’ programa koji je bio poprilično popularan tijekom 90-ih godina u okviru zagrebačkog noćnog života. Izabrano je ponajviše blues, ali i rock i folk standarda („Good Morning Blues“, „Crosscut Saw“, „Looking For Somebody“, „Party Girl“, „They’re Red Hot“, „The Weight“, „Don’t Think Twice, It’s All Right“, „Going Away Baby“, „If You Be My Baby“ i „Got My Mojo Working“) na kojima se za pjevačkim mikrofonom izmjenjuju Mijač, Matešić i Vnuk.
Krajnji ishod bio bi daleko bolji da su glavni vokali bili Mijač i Vnuk, ako je bendovska demokracija važna polazišno-ishodišna točka Nothing Toulousea, a najbolja da je usnoharmonikaš i pjevač Neven Mijač ‘zaveo diktaturu’ pred mikrofonom u ime viših interpretacijskih ciljeva. Ipak je riječ o profesionalcima s puno milja pod nogama i vjerojatno je svima bilo jasno kako je Mijač za mikrofonom rođeni blueser i time je trebalo biti jasno da je bolje i da tako ostane. Njegov „Good Morning Blues“, koji ujedno i otvara album, toliko visoko digne standarde očekivanja nakon čega Matešićev „Crosscut Saw“ jednostano nema šanse. Takav „Crosscut Saw“ može proći na session nastupima uživo, ali na albumu je nažalost samo prosječan, bez obzira na izvrsno ugođen instrumentarij koji ga prati.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=M1G39ZWCEMo[/youtube]
Mijač redom briljira u „Party Girl“ (koja je do sada već postala njegov zaštitini znak i u Telefon Blues Bandu), izvrsno je poentirao u Dylanovoj „Don’t Thing Twice, It’s All Right“ osvježivši je promišljenom (ili prirodnom) interpretacijom u donjoj vokalnoj largi čime joj je dao i jednu sasvim novu dimenziju, da bi album također zatvorio u logičnu cjelinu posljednjom „Got My Mojo Working“.
Zamjerka cijelom bendu ide i na izvedbu klasika The Banda „The Weight“ koji vodi Vnuk i u kojem se očekivao višeglasno razrađeniji i raskošniji angažman na a capella refrenu, što je i kod Banda zaštitni znak. A dogodilo se da se tri ‘dobra grla’ grupe Nothing Toulouse tu jedva čuju (što ujedno može ići i kao minus producentu Berku Muratoviću ako nije vokalne nivoe dovoljno digao u miksu, ili što jednostavno nije ‘face’ pustio vani iz studija dok to ne otpjevaju kako treba). Ovako je ipak propuštena prilika da ovdje bude riječ o puno boljem hommage albumu, jer uvijek se ima nešto za izgubiti.
‘Sedmica’ je visoka ocjena za ovakav album, a najviše ju je izborio Neven Mijač.
Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
