Walkaboutsi u Zagrebu… Bilo je već krajnje vrijeme i za njih i za sve oni koji ih već desetljećima prate. Bila je to večer uzajamnog poštovanja i uživanja u glazbi, kako na pozornici, tako i ispred nje.
Ljudi dragi, eto na što spadoste da vam TV kritičarka mora pisati koncertne osvrte! Toliko nema ništa na televiziji, da je to naprosto divno! Čovjeku jednostavno ne preostaje ništa drugo nego provesti zimu idući s koncerta na koncert, a bogme ih u posljednje vrijeme ne manjka. Ako ih redovito pohodite, nećete se iznenaditi ako u publici pokraj sebe ugledate Chrisa Eckmana, naturaliziranog Slovenca koji brije po Balkanu kao da mu život o tome ovisi, druži se s lokalnim muzičarima, svira s bendovima, producira im albume i općenito, čini sve ne bi li se držao podalje od rodne mu američke grude, iako nije iz neke selendre u nekoj tamo zatucanoj Alabami, već iz Seattlea, jednog od najmuzičkijih američkih gradova.
Doduše, iako se oženio za Slovenku i preselio u Ljubljanu, Eckman se nije utaborio tu držeći se noktima za svetu slovensku zemlju, nego hara po svijetu tražeći inspiraciju. Tako ju, primjerice, pronašao u današnjoj društveno-socijalnoj Sahari za posljednji album Walkaboutsa, “Travels in the Dustland”, kojega je bend prekjučer promovirao u prepunoj Tvornici, punih šest godina nakon što su zadnji puta svirali u Zagrebu, i punih 16 od legendarne svirke na terasi Jabuke, čega se ne želim ni sjećati jer me podsjeća na nemilosrdan protok vremena i činjenicu da više nisam klinka. Ipak, na starenje me nije podsjetila publika na prekjučerašnjem koncertu, dapače; osjećala sam se vrlo mlađahno gledajući sve te zanesene pedesetogodišnjake koji se ljuljaju i pjevuše pjesme koje su im obilježile mladost još tamo u 80-ima, što me je razveselilo jer sam, barem nakratko, dobila dojam da živim u ozbiljnom gradu u kojemu život i zabava ne prestaju u tridesetima, kad se od ljudi koji se požene i imaju djecu očekuje da prestanu izlaziti i da doma vezu Vilerove goblene i kuhaju zimnicu.
Nakon što je bubnjarica Terri Moeller kao predgrupa, odnosno predosoba pod imenom Terri Tarantula, odsvirala svoje tihe cohenovske balade koje je publika glatko izignorirala žamoreći preko svake mjere (jer, ruku na srce, teško da ijedna žena koja pjeva uz keyboard, izuzev Laurie Anderson i Amande Palmer, može zaintrigirati publiku) zahvalila je vlastitom bendu što joj je omogućio da se predstavi kao kantautorica i najavila Walkaboutse i njihov dvosatni nastup, koji je započeo prilično komorno stvarima s nove ploče, sve dok negdje na polovici koncerta nisu odsvirali vjerojatno svoj najveći hit “The Light Will Stay On”. To je probudilo publiku, pa su ohrabreni Walkaboutsi nastavili u tom stilu, ne štedeći gitare sve do samog kraja koncerta i dva bisa na koja su izašli. Od svih stvari s novog albuma, priznajem da mi je najbolje legla “Soul Thief”, pomalo atipična pjesma za Walkaboutse, na kojoj je Carla tek prateći vokal Eckmanu, iako je oduvijek upravo njezin glas ono što Eckmanovim stvarima daje ‘ono nešto’ što Walkaboutse čini odličnim bendom. No i unatoč činjenici da Eckman nije neki osobit pjevač, ovaj mi je duo ipak jedan od najdražih i nezamislivo bi mi ih bilo čuti jednog bez drugog, jednako onako kao što Frank Black ne zvuči isto bez Kim Deal, unatoč čistom obožavanju kojeg prema njemu osjećam.
Nemoguće je bilo ne primijetiti kako se bend i zvučno i vizualno promijenio i narastao od svojih početaka u 80ima; od Jabučnog koncerta izmijenio im se i repertoar, ali i teatralnost u nastupu, kojega u Tvornici nije manjkalo. Isto tako, bilo je nemoguće ne primijetiti kako se Carla Torgerson, premda već u pedesetima, nije uopće promijenila, osim što ima bolju frizuru nego na počecima. Žena naprosto pršti energijom i predstavlja paradigmatski primjer blagotvornog učinka bavljenja glazbom na duh i tijelo.
Walkaboutsi su održali još jedan “u nizu” dobrih zagrebačkih koncerata, dokazavši tako i sebi samima i Zagrepčanima da je njihova međusobna ljubav konstanta bez obzira na protok vremena i što je najljepše od svega, ne vidi joj se kraj.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
