U klubu na nasipu napokon više nije neizdrživo vruće kao što je bilo cijeloga ljeta, a pogotovo kad sibirski šamanski par svira glazbu iz nekih davnih nordijskih saga.
Momci iz Hangtime Agency koji su organizirali sinoćnji zagrebački koncert pagan folk dua Nytt Land u jednoj od najavnih objava zgodno su napisali da ako je bend prevalio preko pet tisuća kilometara od sibirskog Kalačinska do Močvare, zašto bi nama bilo teško teško potegnuti tih par ulica da ih vidimo. Vođeni tom logikom skoknusmo svjedočiti toj atrakciji koja svira nordijski folk, premda im sljedbenike u najvećem dijelu naizgled čini metal publika, točnije ona sklonija vikinškoj tradiciji koju štuje, primjerice, jedna Wardruna.
Bacite li uho na njihovu studijsku diskografiju koja u desetak godina broji jednako toliko albuma, uvidjet ćete da se u njihovom zvuku malo što mijenja od ploče do ploče, pa tako najnovije lanjsko izdanje “Torem” ne odudara mnogo od onog eponimnog iz 2015. godine. Dobitni recept se ne mijenja, a on uključuje grleno (alikvotno) pjevanje Anatolyja Pakhalenka koji usto svira i tradicionalne instrumente hladnih krajeva kao što su finske kantele i talharpe.
Spomenuta glazbala postaju sve češći gosti na našim pozornicama, pa smo ih tako samo ove godine već imali priliku vidjeti na nastupima bendova kao što su Metsatöll i Puuluup, a dok Pakhalenko u njih nabija i zuji iz grla poput kakvog mongolskog vrača, njegova supruga Natalya kontrastno pjeva finim clean vokalom i uz to zakrabuljena maskom lubanje povremeno nabija u šamanski bubanj dočaravajući slike sjevernih pustopoljina i brodova okovanih ledom. Usto, premda se klasificiraju kao duo, bračnom se paru na pozornici pridružuje i bubnjar kao treći član postave.
Ako ste skloni ovakvoj egzotičnoj mistici, a ne vidim razloga zašto netko s osnovom dozom muzičke znatiželje to ne bi bio, predstava koju uprizoruje Nytt Land nešto je što se svakako isplati pogledati. No isto tako valja priznati da je u pitanju glazbena špranca koja nakon određenog vremena, premda ugodno zvuči, može postati monotonom jer se u njihovom zvuku ne događaju nikakve bitne niti uzbudljive promjene.
To doduše nije omelo tristo i više okupljenih koji su pozorno uživali u koncertu, osim jedne skupine u zadnjim redovima koja nije prestajala glasno pričati tijekom cijelog nastupa, pa se još jednom moramo zapitati zašto ti ljudi uopće stoje u publici i troše novac na ulaznice za glazbena događanja ako im je važnije razgovarati tijekom tih devedeset minuta dok netko s drugog kraja svijeta predstavlja svoju umjetnost i k tome kvariti ugođaj svima ostalima oko sebe.
Možda bismo realno mogli izraziti i žaljenje što zbog ograničene pozornice i, ruku na srce, ne baš uvijek najsretnijeg osvjetljenja u Močvari nismo uspjeli u potpunosti doživjeti vizualni aspekt nastupa benda za koji vjerujem da u boljim uvjetima donosi dodatne bodove cjelokupnom dojmu koju njihov koncert ostavlja.
Zapravo, moram priznati da imam osjećaj kako bi Nytt Land najbolje bilo doživjeti kad bi nastupili u obliku predgrupe nekom većem bendu (recimo ranije spomenutoj Wardruni, jer zašto ne?) na većoj pozornici i u kraćem vremenskom formatu. Pa eto, drž’mo palčeve da se možda i to jednom dogodi!
Ako takav scenarij izostane i umjesto toga se ponovi još jedna solo klupska svirka, treba li i u tom slučaju ići pogledati Nytt Land kad se sljedeći put ukaže u Zagrebu? Ako vam je prvi put, svakako bih preporučio upoznavanje s ovim zbog svoje neobičnosti atraktivnim projektom. A ako ste ih već vidjeli, onda ćete i sami moći odlučiti je li vam potrebna još jedna doza njihove glazbe. Vjerujem da će moj vlastiti odgovor na to pitanje ovisiti isključivo o preostaloj koncertnoj ponudi u danom trenutku.