O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku? Do odgovora na to pitanje pokušat ćemo doći kroz niz sasvim neformalnih razgovora o njegovim filmovima. Dogurali smo tako i do trećeg razgovora, onoga o filmu ‘2001: A Space Odyssey koji se naširoko smatra jednim od najboljih ostvarenja u povijesti kinematografije.
Ivan Laić: Je li “2001: A Space Odyssey” najbolji film svih vremena?
Ivan Grobenski: Prilično sam siguran da je to, ako ne baš najbolji, jedan od najboljih filmova svih vremena. Iskreno, mislim da se ne mogu sjetiti nekog drugog ili boljeg filma.
Ivan Laić: Zašto?
Ivan Grobenski: Najjednostavnije, zato što ne znam koji je drugi film nakon gledanja toliko intenzivno ostao u glavi i natjerao me na promišljanje.
Ivan Laić: Slažem se. Koliko god “2001” bio vizualno atraktivan i divno snimljen, pa ga je u tom smislu užitak gledati, mnogo veća vrijednost leži u aktivnoj interpretaciji njegovoga sadržaja. Zanimljiv je to slučaj u povijesti filma, budući da je u pitanju film koji je izišao paralelno s knjigom Arthura C. Clarkea koja mu služi kao predložak, ili točnije dodatni sadržaj za razliku od ostalih filmova Stanleyja Kubricka koji su uglavnom rađeni po poznatim predlošcima (“Lolita”) ili nekima koje će filmske verzije gotovo zasjeniti i nadmašiti (“A Clockwork Orange” i “The Shining”). Moglo bi se reći da “2001” najbolje funkcionira u kompletu filma i knjige, jer Clarkeovo djelo uvelike daje filmu kontekst i smisao, dok film knjizi daje apsolutno neophodnu vizualnost. No, kako u vrijeme izvornog objavljivanja filma većina gledatelja nije još pročitala Clarkeovu knjigu, mnogi su kritičari ostali zbunjeni viđenim i proglasili film negledljivim pretencioznim smećem. Danas će se gotovo svi složiti s nama da je u pitanju jedan od najboljih filmova svih vremena.
Ivan Grobenski: Da, recepcija filma je u vrijeme njegovog izlaska bila u najmanju ruku “miješana”, no drago mi je da je film preživio i doživio ponovnu evaluaciju. Moram napomenuti da mi se čini kako je izašao i u pravi čas jer je u to vrijeme, a što je kulminiralo godinu dana poslije, space race bio ozbiljno aktualna stvar. Kad smo kod toga, mislim da ovaj puta moramo s nešto više pažnje strukturirati ovaj razgovor ne bismo li obraditi sve ono što se čini važnim, a za početak možemo krenuti od vizualnog. Iako je film star 54 godine, danas izgleda jednako dobro, ako ne i bolje od mnogih filmova žanra. Filmski set, rekviziti i specijalni efekti koji su tada bili pionirski pothvat ne samo da su izdržali test vremena, nego su i postavili teško dohvatljiv standard. Ponovno se ne mogu sjetiti filma snimljenog prije modernije upotrebe CGI-a, a da se barem približio “Odiseji”. Na pamet mi, u žanru, padaju neke sekvence “Blade Runnera”, ali ne i puno više od toga.
Ivan Laić: Specijalni efekti ovog filma su u najmanju ruku legendarni. I ne samo to, već su Kubricku donijeli i njegov jedini Oscar u karijeri (koliko god to nevjerojatno zvučalo). Određeni vizuali iz ovog filma ostali su upisanu kolektivnu memoriju kao rijetko koji u povijesti filma. Od podignute kosti koju Moon Watcher prvi put koristi kao oruđe/oružje u trenutku u kojem majmun postaje čovjekom do završnog spuštanja Star Childa do Zemlje, gotovo svaki kadar u ovom filmu ostaje upamćen. Upravo te dvije scene sama su srž i ključ filma. U knjizi popraćeni istom rečenicom koja ih vezuje (“Now he was master of the world, and he was not quite sure what to do next. But he would think of something.”) U filmu ih, pak povezuje grandiozna skladba “Also sprach Zarathustra” Richarda Straussa koja već svojim naslovom cijelom svijetu daje ključ koji otkriva značenje filma.
Ivan Grobenski: Dobro si to napomenuo, u filmu koji traje nešto manje od dva i pol sata naprosto nema niti jednog kadra koji je tamo da tek popuni sekvencu; svaki je kadar umjetničko djelo za sebe i, usudio bih se reći, savršen. Prvi dio u kojem majmun postaje čovjek vizualno je najbolja reprezentacija spoznaje koju sam ikada vidio i uvijek me iznova od svega prođu trnci. Dugačke pa čak i monotone sekvence svemira praćene samo klasičnom glazbom druga su iskra genijalnosti po kojoj je Kubrick također ostao zapamćen. Naprosto je nevjerojatno kombinirati svemirsko putovanje i klasiku, a opet je savršeno logično. To me i podsjetilo, kako god interpretirali film, mislim da takav pristup savršeno funkcionira iz nekoliko razloga, od čega najočitije zato što bi se i u realnosti aktivnosti prikazane u svemiru odvijale prokleto sporo, kao i evolucija (o čemu mislim da film, između ostalog, jest), a klasika tu funkcionira kao savršena bezvremenska i svevremenska jukstapozicija.
Ivan Laić: Kubrick ništa ne čini slučajno, pa tako postoje itekako bitni razlozi zašto vidimo u filmu stvari na način koji ih vidimo i zašto svira glazba koju čujemo. Osim što Straussova kompozicija zvuči velebnije od praktički bilo kojeg drugog glazbenog djela, u ovom slučaju je bitno da je riječ o komadu koji je izravno nadahnula istoimena knjiga Friedricha Nietzschea. Već smo u ranijim razgovorima povezali Kubricka s Nietzscheovom filozofijom, ali “2001” je najničeanskiji film ikad snimljen. Čini se kako nitko nije nikad toliko doslovno pokušao prenijeti nečiju misao na film, a kamoli u tome uspio. “Tako je govorio Zarathustra” knjiga je u kojoj Nietzsche izlaže neke od svojih najpoznatijih ideja koje uključuju smrt Boga, dolazak nadčovjeka i vječno vraćanje istog. Iako se lako može argumentirati kako se Kubrick i Clarke naslanjaju na sva tri spomenuta aspekta Nietzscheove misli, u samoj srži filma nalazi se filozofija o nadčovjeku. “Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolan stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolan stid.” Tako govoraše Zarathustra i u skladu s time Kubrick i Clarke prikazuju čovjeka u filmu, kao most, nedovršeni evolucijski korak između životinje i Djeteta zvijezda. Kod njih razvojni skokovi dolaze kroz kontakt s monolitom, sredstvom za komunikaciju i učenje od neke naprednije vrste ili možda čak i samog (nad)ljudskog roda u dalekoj budućnosti. U ovoj interpretaciji mogli bismo lako uklizati na teren vječitog povratka (i moram priznati da mi je ova interpretacija odjednom zagolicala maštu premda sam upravo u ovom trenu tek prvi put pomislio na nju).
Ivan Grobenski: Slažem se, no film nikako nije samo o tome, iako se sve na to na kraju i svodi pa možemo pitati i što je čovjek za najmodernije računalo ikad smišljeno. Mislim da je u filmu važna tema i ljudska ovisnost i pouzdanost u umjetnu inteligenciju koja se na kraju toliko približi čovjeku da počinje patiti od temeljnog ljudskog problema i stanja, potrage za smislom i nepokolebljivoj želji za očuvanjem. Osim toga, HAL-ovo “umiranje” također je jedna od meni najupečatljivijih scena u filmu (iako ih je teško pobrojati). Njegovo isključivanje praćeno stalnim ponavljanjem ‘bojim se’ i strahom od smrti, pokušajem pregovaranja s astronautom Bowmanom i regresija do prve stvari koju je ‘naučio’ kao umjetna inteligencija, nevinu pjesmicu “Daisy Bell (Bicycle Built for Two)” koju pjevuši u stanju potpuno dezorijentiranosti i predsmrtne demencije, a koju je, usput, “otpjevao” IBM-ov kompjuter 1962. kad je Arthur C. Clark posjetio Bell Labs još je jedan trenutak genijalnosti. Osim toga, iz vlastitog iskustva znam kako izgleda kada netko polako umire i pada u slično takvo stanje pri čemu mu se jezik i govor vraća na onaj iz najranijeg djetinjstva, kao i slike i scene koje pamti pa mi je ta scena tim više ostala posebno urezana u pamćenje.
Ivan Laić: To je sve dio iste misli. HAL9000 predstavlja konačni doseg ljudskog razvoja, umjetnu inteligenciju koja rasuđuje poput čovjeka, samo neusporedivo brže i kvalitetnije. No, budući da je u pitanju ljudski proizvod i HAL u sebi nosi onu fundamentalnu odliku ljudskosti, njegovu nesavršenost. Pogrešivost. Upravo to će dovesti do cijele situacije koja se pretvara u svemirski triler, a u HAL-u se budi i jednako ljudski – evolucijski – nagon za preživljavanjem koji ga pretvara u ubojicu. Dakle, ne slažem se s tobom da film “nije samo o tome”, već samo smatram da nisi svoje interpretacije dovoljno povezao s glavnom idejom.
Ivan Grobenski: Usput, nisam se dovoljno jasno izrazio. Film jest “samo o tome”, ali se “to” može partikularnije gledati kao npr. “problem HAL9000”. Htio bih za kraj prokomentirati zadnjih pola sata filma koji je valjda jedan od najrazličitije tumačenih filmskih završetaka. Nisam baš očekivao prizor velikog letećeg fetusa koji nadgleda kuglu zemaljsku, no čini mi se da si ti svojim tumačenjem o cikličnosti najbliže. Kubrick je rekao da ne želi davati ključeve za interpretaciju, ali da je filmom želio dotaknuti podsvjesno u svima nama. Što bi to podsvjesno bilo?
Ivan Laić: Kubrick možda nije želio otkrivati ključeve za interpretaciju, ali tu u igru ulazi Clarkeova knjiga u kojoj je kraj ispričan mnogo manje začudno nego u filmu. Podsvjesno ili svjesno, fetus interpretiramo kao početak jednog čistog i novog života, u ovom slučaju novog oblika života, zvjezdane forme čovjeka koji neće biti opterećen svim sitnim konfliktima ljudskoga roda i njegovim porivima za (samo)uništenjem; bića kojemu dosezi ljudske civilizacije izgledaju smiješno poput kosti koja udara o skelet tapira, a njihovi nuklearni ratovi poput sukoba polumajmuna oko izvora vode. Dijete zvijezda spušta se na zemlju kao što se Zarathustra spušta sa svoje planine, među ljude koji nisu spremni za njegovu poruku. Razlika između njih je u tome što Nietzscheov prorok dolazi prerano i ostaje neshvaćen, dok Star Child dolazi kao gospodar svijeta koji možda još ne zna što će učiniti slijedeće, ali nešto će smisliti. U svakom slučaju uvest će nas u neku novu fazu (nad)civilizacije. To je izrazito optimističan završetak, i za Kubricka i za Nietzschea, pa čak i za Clarkea.
Ivan Grobenski: Mislim da s time možemo i završiti ili ponovno početi, kako kome drago.
Napomena: U razdoblju između pisanja i objave ovog članka 480 redatelja koji su sudjelovali u anketi Britanskog filmskog instituta i časopisa Sight & Sound kojom se svakog desetljeća bira 100 najboljih filmova svih vremena dodijelili su upravo ovom filmu prvo mjesto na popisu.
Saznajte više:
‘Dr. Strangelove’ ili kako smo se naučili prestati opterećivati i jednostavno voljeti Kubricka
O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku: ‘Lolita’ i likovi bez šešira
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
