‘Dr. Strangelove’ ili kako smo se naučili prestati opterećivati i jednostavno voljeti Kubricka

O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku? Do odgovora na to pitanje pokušat ćemo doći kroz niz sasvim neformalnih razgovora o njegovim filmovima. Nakon što smo prošli tjedan komentirali ‘Lolitu’, na redu je satirični klasik ‘Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb’.

Dr. Strangelove

Ivan Laić: Pričajući o “Loliti” prošli tjedan zaključili smo da je u pitanju film koji je, premda je naoko predstavljen kao komedija, zapravo duboko u svojoj srži neka vrsta psihološkog horora. Naredni film iz kanona Stanleyja Kubricka, “Dr. Strangelove” s podugačkim podnaslovom “How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb” možda je najbliži komediji po svojoj strukturi, satiričan do te mjere da često doista i tjera na smijeh, ali zapravo je jednako stravičan kao i većina Kubrickovog opusa. Smijemo mu se, ali zapravo, kao što smo u nekim preliminarnim razgovorima utvrdili, čini se kako uopće nije smiješan. Kao i za vrijeme hladnog rata kad je atomska prijetnja proganjala cijelu generaciju, prije svega par godina doživjeli smo mahnitanje bivšeg američkog predsjednika koji je mahao nuklearnim oružjem prijeteći – ovaj put ne Rusima, njih je volio, već Sjevernoj Koreji – vatrom i gnjevom. Kad je sudbina cijelog planeta u rukama jednog luđaka ostaje malo prostora za iskreni smijeh.

Ivan Grobenski: Drago mi je da smo odmah na početku razgovora otklonili slona u Ratnoj sobi, a to je baš nevjerojatna i, usudio bih se reći, iako s velikom zadrškom, neočekivana reaktualiziranost filma. Zadrškom, velim, jer smo u posljednje dvije godine naučili da je moguće zaista bilo što i sve, i to ne s razmakom od nekoliko mjeseci već nekoliko sati. Gledajući film, nisam se mogao odlučiti je li mi smiješan ili ne, a posebno zato što je jasno da je takav filmski zaplet danas vjerojatniji nego u vrijeme snimanja filma. Iako je u vrijeme Hladnog rata kojeg film najočitije parodira postojala opravdana i vrlo snažna zabrinutost oko toga hoćemo li nestati u oblaku nuklearne prašine ili ne, ne vjerujem da je ondašnji filmski gledatelj mogao povjerovati da bi to moglo izgledati baš kao u tom filmu. Danas mi se čini da bi naše potencijalno nuklearno uništenje moglo izgledati točno kao u tom filmu, ako ne bi bilo i smiješnije. Čini se da je komedija nekad dokumentarac danas. Vidjeli smo to, uostalom, i s “Don’t Look Up” koji mi uopće nije bio smiješan i to iz istih ovih razloga. Kad si već spomenuo bivšeg predsjednika i mahanje vatrom i gnjevom Koreancima, a i Ruse koje je volio, moram priznati da je ovo jedan od rijetkih filmova u kojem u poznatoj dihotomiji Rusija/Amerika ili Zli/Isto zli, ali općeprihvaćeni, ne navijamo za Amerikance, nego za Ruse. Ovo je rijedak film u kojem ona američka “get the job done no matter what” maksima i nepokolebljiv “ljudski duh” idu na živce.

Peter Sellers u tri različite uloge u “Dr. Strangelove” (foto: Wikipedia)

Ivan Laić: Dakle, ako je nekome potreban podsjetnik, film počinje u bombarderu B-52 naoružanom hidrogenskim bombama koji dobiva naredbu od odmetnutog brigadnog generala Jacka D. Rippera (igra ga Sterling Hayden koji je i u stvarnom životu bio vojno lice) da bombardiraju Sovjetski Savez. Film se zatim odvija na tri lokacije: u samom zrakoplovu kojim upravlja bojnik T. J. “King” Kong (urnebesni Slim Pickens zaslužan za scenu po kojoj će film zauvijek ostati upamćen), zatim u vojnoj bazi gdje Ripper praktički kao taoca drži kapetana Lionela Mandrakea (Peter Sellers u prvoj od tri nevjerojatne uloge u filmu), te u “Ratnoj sobi” u Pentagonu gdje se američki predsjednik Merkin Muffley (opet Peter Sellers) uz pomoć grupe savjetnika predvođene generalom Buckom Turgidsonom (George C. Scott koji će šest godina kasnije biti nagrađen Oscarom za najboljeg glumca i to također za ulogu generala – ovaj put svog imenjaka, Georgea S. Pattona) i sablasnim Dr. Strangeloveom (treći put Peter Sellers, ovaj put gotovo neprepoznatljiv u invalidskim kolicima), bivšim nacističkim znanstvenikom prethodno poznatim pod prezimenom Merkwürdigliebe (doslovno Strangelova na njemačkom). Nastupa utrka s vremnom i pokušaji da američka vlast opozove napad jer bi aktiviranje bombe na ruskom području automatski pokrenulo tzv. “doomsday machine” koji će neopozivo prouzrokovati potpunu anihilaciju planeta.

Ivan Grobenski: Kad smo već počeli razgovor spominjanjem “Lolite”, navodno je baš “trostruki” Sellers bio uvjet da film nabere potrebne financije pa je trebao glumi čak 4 uloge po uzoru na prethodni film, odnosno i onu spomenutog T. J ‘King’ Konga. Ne znam je li ta informacija točna ili ne, ali je sve tri uloge odigrao nevjerojatno pa nije ni važno.

Ivan Laić: Ne samo da je da je uloga Konga bila prvotno namijenjena Sellersu koji je na kraju nije mogao preuzeti zbog ozlijede, već postoji i priča da je rola napisana tako da je zamišljeno da je igra John Wayne, kojem je i ponuđena nakon Sellersove ozlijede. Ovaj ju je, naravno, odbio, pa je priliku dobio Pickens čiju su karijeru takošer obilježili vesterni kao što su “One-Eyed Jacks” s Marlonom Brandom te slavna kaubojska parodija “Blazing Saddles” Mela Brooksa.

Ivan Grobenski: Kad si pak spomenuo sam početak filma, a s obzirom da je sljedeća na redu “2001: Odiseja u svemiru”, osvrnuo bih se načas na taj početak, ali i na sam kraj. Naime, dojma sam da su uvodne i završne scene svojevrsna ‘stilska vježba’ za ono što je Kubricka kasnije proslavilo (između ostalog), a to su baš dugi kadrovi s posebnim glazbenim tretmanom koji uvelike ono što gledamo i ono što slušamo stavlja u jednu nesvakidašnju i zanimljivu jukstapoziciju.

Ivan Laić: Naravno, kad dođemo do “Odiseje” mnogo ćemo pričati o njezinim uvodnim i završnim sekvencama. Čini se da jedan razgovor jedva može biti dovoljan da se pokrije taj film u cijelosti. Imaš pravo kad kažeš da i “Strangelove” ima izrazito istaknut prolog i epilog, pogotovo po pitanju glazbe. Uvodna scena počinje s instrumentalnom verzijom “Try a Little Tenderness”, pjesmom koju će u dvije godine kasnije proslaviti veliki Otis Redding. To je pjesma o zavođenju i seksu, a scene koje ju prate kao da sve aludiraju na snošaj, premda prikazuju mašinu koja sije smrt. Stvaranje i razaranje života spojeni su u jednom nježnom plesu kao uvertira u kaos koji će uslijediti. Završetak je, pak, totalna destrukcija cjelokupnog života, atomske eksplozije u završnom plesu uz melodiju “We’ll Meet Again” u izvedbi Vere Lynn. Riječ je o pjesmi koja se pjevala za vrijeme Drugog svjetskog rata (pogotovo u Ujedinjenom Kraljevstvu), a koja je nosila poruku nade u ponovne susrete žene sa svojim partnerima koji su odlazili u rat. Zvuči li na kraju “Strangelova” ironično ili utješno, teško je odlučiti. A sad kad smo već načeli glazbu u filmu, čini mi se da je jedina preostala melodija koju čujemo ona pjesme “Johnny I Hardly Knew Ye”, ili ako želite “When Johnny Comes Marching Home” koja se pjeva na istu melodiju. Premda obje ove pjesme govore o ratu, imaju suprotno stajalište o njemu, pa je, budući da je ne prati tekst, ponovno pitanje interpretacije slušate li huškačku melodiju ili onu antiratnu.

George C. Scott kao General Buck Turgidson u “Dr. Strangelove” (foto: Wikipedia)

Ivan Grobenski: Već smo se dotakli samog uvoda u kojem bombarderi kao da fingiraju snošaj. Trebamo se, čini mi se, dotaknuti i ostalih scena i likova koji su duboko ukorijenjeni u frojdovsku filozofiju. Na primjer, general Ripper raspreda o čistoći ‘ljudskih izlučevina’ tj. sokova, a u sceni u njegovom uredu, prije nego se ubije, ga vidimo sa strojnicom koja je toliko velika ekstenzija njegove muškosti da za njezino rukovanje čak traži pomoć. Upečatljiva je i legendarna scena u kojoj Kong jaši jednu od dvije bojeve glave koje su same po sebi falusoidnog oblika i koja zapravo konačno definira SAD kao onog “tko ima većeg”. Tu je, naravno, i nezaobilazan telefonski razgovor predsjednika Muffleya i premijera Kisova u Ratnoj sobi gdje se čini gotovo kao da su oni u nekakvom intimnom, bračnom odnosu. Zanima me, dakle, što ti misliš o tom sloju filma

Ivan Laić: Ja završni Pickensov pad ne gledam kao mjerenje pimpeka, već poetičnije: Kong jaše falusoidnu raketu koja će poslati cijelo postojanje u pizdu materinu. Čin snošaja kojemu je inače prirodna svrha ona stvaranja novog života, ovdje je prikazan kao upravo ono što okončava sav život na Zemlji. I naravno, u tom je kontektsu nezaobilazan i posljednji razgovor u filmu u kojem svi prisutni, ujedno sigurni od uništenja, razmatraju privlačnost opcije preživljavanja u bunkerima u kojima će svaki od njih oplođivati po desetak žena. Njihov nanovo probuđeni seksualni apetit je dovoljan razlog da odustanu od bilo kojeg pokušaja spašavanja ostatka čovječanstva. Nažalost sam zadnji prizor s naslovnim doktorom koji smogne snagu prohodati u trenutku totalne anihilacije nikad nisam osobno uspio prihvatiti kao dovoljno poentirani geg u filmu ovog kalibra. Uvijek ga doživljavam suviše zbrzanim i nedvrošenim. Pretpostavljam da nisam u većini po tom pitanju, kakvo je tvoje mišljenje?

Ratna soba u “Dr. Strangelove” (foto: Wikipedia)

Ivan Grobenski: Navodno postoji alternativni tj. dodani završetak filma koji (zbog detalja u koje sad neću ulaziti) prikazuje sve iz Ratne sobe kako se gađaju pitama i imaju “food fight”. Taj i takav završetak mi se čini prikladnijim i poentiranijim od završnog gega koji imamo jer na savršeno banalan način parodira i poentira film, a što mislim da je najispravniji – prikazati sve kao jednu ultimativnu travestiju ljudskog roda, a nema ničeg frivolnijeg čega bih se mogao sjetiti od visokih državnih dužnosnika koji se u jeku potpunog uništenja života na zemlji gađaju pitama. Istovremeno, lik Dr. Strangelovea sam i općenito uspio najmanje shvatiti (osim očitih, uz ostale, referenci na Metropolis). Završni geg u kojem on prohoda u trenutku totalne anihilacije također vidim u frijdovskom ključu. Njega ideja o preživljavanju odabrane količine ljudi koji se u rudnicima pare sa ženama u omjeru jedan naprama deset toliko napaljuje da mu fiziološki revitalizira upravo onaj dio tijela ključan za takav plan. U tom smislu je kraj filma pogođen jer pokazuje da ljudska vrsta svim silama i tehnologiji unatoč, čak i onoj koja može dokinuti sav život na planeti, zapravo nije dometnula dalje od pukog seksualnog nagona. Na kraju bih volio da se još malo dotaknemo lika Dr. Strangelova jer mi je zanimljivo da film nosi naziv baš po njegovom liku, a onda još i podulji podnaslov koji je na prvu teško dočukiti. Zanima me zašto ti misliš da se film upravo tako zove i kakve to veze ima s tim likom i filmom općenito.

Ivan Laić: Znaš što, priznat ću ti da sam upravo posljednjih par sati proveo u brainstrormingu kakav naslov dati nečemu i nekako mi se čini da ponekad dajemo prevelik značaj imenima koja dajemo stvarima. Uostalom nismo se ni ti ja još dogovorili oko naslova ovog našeg razgovora. Dr. Strangelove ima zvučno i poetično ime, premda lik sam po sebi nije od većeg značaja od nekih drugih s kojima se u filmu susrećemo. Štoviše njegovi fizički gegovi ovdašnjoj publici nisu čak ni posebno urnebesni. Budući da su Kubrickovi filmovi za njegova života bili zabranjivani u komunističkim i socijalističkim zemljama, većina našeg puka je relativno kasno došla u susret s njegovim opusom. Stoga smo štosove poput Strangeloveovog automatskog nacističkog salutiranja upoznali kroz druge kanale i likove poput Grumfa iz Alana Forda. Možda bi nam ta razina humora bila smješnija da smo odrasli na drugim lokacijama u svijetu gdje se gledao Kubrick, a za strip Magnusa i Bunkera nitko nije čuo. Drugim riječima, nama je Kubrick najsmješniji kad je smrtno ozbiljan. Kada, kao što smo utvrdili na početku, uopće nije smiješan. Dr. Strangelove je paradoksalan film na svi razinama. Zašto onda ne bi bio i najsmješniji upravo onda kad je najmanje smiješan.

Saznajte više:

O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku: ‘Lolita’ i likovi bez šešira

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X