O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku: ‘Lolita’ i likovi bez šešira

Ivan Laić: Zašto sad, kao prvo, uopće pričamo o Kubricku?

Ivan Grobenski: Povod je to što se u kinu Velebit u Koprivnici prikazuje revija Kubrickovih filmova, a moja je namjera popratiti je u cijelosti. Počelo je, dakle “Lolitom” iz 1962. godine. Taj film sam, iskreno, gledao nakon verzije Adriana Lynea iz 1997. i nakon što sam barem dvaput pročitao roman, pa mi ga je teško gledati bez da ga konstantno ne uspoređujem s jednim i s drugim. I još bih za početak napomenuo da me iznenadilo da kino nije bilo prazno, što je, vjerujem, zato što je revija besplatna i zato što su taj film i ta tematika i dalje donekle kontroverzni ili barem i dalje izazivaju određen naslijeđeni interes. Uglavnom, iako se radi o Kubricku i iako je navodno scenarist sam Vladimir Nabokov, što i nije baš posve točno, meni je film izvrstan, no istaknuo bih na početku neke momente koji su mi se učinili “nespretnima”.

Ivan Laić: Kad govorimo o Kubricku, moram reći da je u pitanju vjerojatno moj najdraži redatelj svih vremena. Gotovo svaki od njegovih filmova smatram remek-djelom kinematografije, premda su mi određeni naslovi koji su opće prihvaćeni kao neki od najboljih filmova u povijesti manje dragi od drugih koji se obično tako ne klasificiraju, a “Lolita” je svakako jedan od potonjih. Iako mi je donekle jasno da je ljudima teško gledati film koji se bavi jednom tako mračnom temom poput snubljenja maloljetnice od strane sredovječnih muškaraca i to na naoko lagan način u formi nečega što se načelno može smatrati komedijom, mislim da je film izveden maestralno, pa ne razumijem u kojem smislu misliš da je nespretan. Nespretnost nije pojam koji bih ikad povezao s Kubrickom, osim možda u njegovim prvim filmovima koji se danas gotovo i ne smatraju službenim dijelom njegovog kanona.

Ivan Grobenski: Tu sam pod nespretnost mislio prvenstveno na određene scene, ritam i atmosferu filma koje mi se čine da su “požurene” i da se baš ne uklapaju potpuno s ostatkom, pogotovo na početku filma, u prvim danima Humbertovog (James Mason) boravka u kući gospođe Haze (Shelley Winters) i njegovih prvih interakcija s Lolitom (Sue Lyon), a možda najviše od svega scena u drive-in kinu u kojoj ga Lolita prvi puta primi za ruku. Možda je to, opet, doduše zato što mi je u glavi stalno uvijek knjiga i onaj drugi film. Čini mi se da je tome posvećeno premalo pažnje, a pažnja koja jest posvećena je izvedena na drugačiji način od ostatka filma i nije mi baš posve jasno zašto je tome tako.

Ivan Laić: Prije nego što se upustimo u to, vratimo se samo korak nazad i razmislimo o tome kada, kako i zašto ovaj film nastaje. Kubrick je 1960. godine snimio povijesni epski spektakl “Spartacus” koji iz današnje perspektive djeluje kao tipični atavizam iz Zlatnog doba Hollywooda kad su razni biblijski spektakli i tzv. sword-and-sandal filmovi punili kinodvorane. No, uzmemo li u obzir da je scenarij za taj film napisao Dalton Trumbo, jedan od najprogonjenijih autora za vrijeme crne liste iz McChartyjeve ere, jasno je da i u njemu ima velika doza kontroverze koja prati Kubricka kroz cijelu njegovu karijeru. Ipak, redatelj je bio razočaran holivudskom mašinerijom koja ga je sputavala u nastojanju da snimi film kakav je zamislio i odlazi u Ujedinjeno Kraljevstvo gdje je autorima u šezdesetima dopuštana veća sloboda u radu. No Kubrick kakav jest, odmah će i tamo dovesti u pitanje to što se na filmu smije ili ne smije prikazivati kad za svoj sljedeći uradak bira “Lolitu” prema književnom predlošku ruskog pisca Vladimira Nabokova koji je, kao što si spomenuo, ovdje naveden kao koscenarist. Tagline kojim se film reklamirao bio je “How did they ever make a movie of Lolita?” I doista, kako uopće pristupiti temi koju ta zloglasna knjiga opisuje? Kubrick je morao napraviti određene ustupke i Lolitinu dob od dvanaest godina iz knjige povećati na četrnaest, ali i dalje je postojalo mnogo toga što je u konačnici ostalo neprenosivo na film.

Ivan Grobenski: To mi je sasvim jasno i s time se moramo složiti, no ni to mi sve skupa u konačnici i dalje u potpunosti ne objašnjava i ne opravdava tu nespretnu ritmiku i atmosferu koja mi previše odudara od ostatka, a pritom prvenstveno mislim sižejno čime ne umanjujem opću kvalitetu filma. Vjerujem da je to velikim dijelom do osjetljivosti i problematike tematike, ali se možda ipak moglo drugačije. Uostalom, ti meni sporni dijelovi nisu ništa manje “kontroverzni” od nekih drugih u kojima te “nespretnosti” nema, niti pokazuju više ili manje od ostatka filma u kojem se također mahom zapravo ne pokazuje ništa.

Ivan Laić: Prva polovica filma koju spominješ možda odudara od ostatka zato što, prije nego što se baci na glavni zadatak, Kubrick daje i jednu širu i općenitu kritiku društvene podloge na kojoj se tragedija ima odigrati, a to je određeni socijalni soj u Americi koji sam sebe smatra liberalnim i kulturnim. Ovo je bitno za opis Lolitine majke, gđe. Haze, koja je u toj mjeri opčinjena određenim intelektualnim tipom muškaraca da je spremna okrenuti glavu na drugu stranu dok joj oni sline za maloljetnom kćeri. Takav je slučaj i s Humbertom i s Quiltyjem (Peter Sellers).

Ivan Grobenski: Mislim da je, kad smo već kod toga, za nekoga tko od ovoga očekuje ekranizaciju knjige, a onda još i više ako piše da je u scenariju sudjelovao i sam Nabokov, diskutabilan i tretman Quiltyjevog lika u filmu. Osim što je Sellers nedvojbeno maestralan kao i uvijek, prikaz i važnost Quiltyja film gotovo pretvara u krimić, što ta priča možda donekle i jest ili bi svakako mogla biti, no što ne mislim da bi ovdje trebalo biti u prvom planu. Možda je, na kraju, i to jedan od načina da se odmakne od kontroverze, pa umjesto da se dublje ulazi u Humbertovo ludilo i činjenicu da je, ruku na srce, seksualni predator nad maloljetnicama, ili Lolitinu poziciju iz njezine perspektive, stvari se kreću prema nekom začudnom trileru. Quilty mi je, da skratim priču, previše ekspliciran, tog sam lika oduvijek shvaćao više na tragu Kurtza iz “Srca Tame” Josepha Conrada, nekoga tko postoji i ne postoji, tko jest i nije stvaran zaseban lik, nekoga tko je gotovo mentalni konstrukt i antipod protagonistu, a svakako ne sporedni lik koji preuzima priču na sebe.

Ivan Laić: Čini mi se da u Kubrickovim filmovima uvijek postoji neka ničeanska crta, a njegova je verzija “Lolite”, rekao bih, studija moći. Quilty je izrazito bitan element u toj jednadžbi. Krenimo redom. Film počinje tako što njegov protagonist Humbert Humbert dolazi u Quiltyjevu rezidenciju gdje ga pronalazi praktički kao dio namještaja, odjevenog u togu rimskog senatora, a ovaj mu se u Kubrickovom autoreferencijalnom gegu predstavlja s “I am Spartacus!” Oni odmah započinju igru moći u kojoj ga Quilty (doista fenomenalni Sellers koji će se kroz film transformirati u nekoliko različitih likova, a što će do savršenstva dotjerati u sljedećem Kubrickovom filmu, legendarnoj satiri “Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb”) tjera na partiju stolnog tenisa, i njihovo verbalno nadmudrivanje traje sve do trenutka kad Humbert svoju nemezu ustrijeli preko platna na kojem je oslikan portret jedne viktorijanske dame. Do kraja filma pratit ćemo različite oblike u kojima svih četvero centralnih likova pokušavaju uspostaviti kontrolu nad ostalima. Nakon epiloga koji služi kao prolog, priča se vraća na početak kad Humbert dolazi u kuću gospođe Haze, vidi maloljetnu Lolitu i instantno se zaljubljuje. Od tog trenutka on je posvećen ideji da zavede Lolitu (ergo, da uspostavi moć nad njom), utoliko da se prepušta moći njezine majke koja je zaljubljena u njega, samo kako bi mogao u nekom trenutku u budućnosti dobiti Lolitu. Za to vrijeme i Lolita prilično okrutno prakticira svoju moć nad njim jer joj je jasno da je zaljubljen u nju, a istovremeno se oslobađa od moći svoje majke koja se posvećuje svom novom ljubavniku umjesto njoj. Quilty je ovdje obavezna poluga kao jedini akter koji ima neku moć nad Lolitom, on ju je snubio prije Humberta i na neki način je, pretvorivši je u svoju žrtvu, od nje stvorio i budućeg agresora koji otrovno koristi otkrivajući moć koju ima nad muškarcima. Quilty istovremeno psihički uništava i Humberta koji, koliko god simpatičan Mason bio, u film ulazi kao predator zlih namjera, a na kraju završava kao rob svim ostalim akterima i budala koja je izigrana na svakom koraku. Ubijanje Quiltyja s početka filma tako je izraz Humbertove frustracije vlastitom nemoći.

Ivan Grobenski: Opet točno i, priznajem, kinematografski valjda neophodno, problem je valjda ležao u tome što uvijek u glavi imam Nabokovljevu knjigu i priču koja je nevjerojatno upečatljiva pa je ponekad teško prihvatiti da ne gledamo tu priču, nego Kubrickovu priču te priče, a zbog čega su, valjda, moguće povremene frustracije u pojedinih gledatelja. Kad smo već kod studije moći, krasno si to #objasnio, no ja bih to na tragu posljednje tvoje rečenice prije nazvao studijom “nemoći” jer na kraju nitko ne uspijeva uspostaviti krajnju moć nad nekim drugim, a čak i Lolita završava krajnje onemoćalo, nakon što prethodno zapravo stalno ima najviše moći, više čak i od Quiltyja.

Ivan Laić: U tome i jest bit tragedije. Svi likovi u ovom filmu su nemoralni i nekakva kozmička pravda ih sve na koncu kažnjava. Završavaju mrtvi, u zatvoru ili, što je možda najgore, prosječni i nezanimljivi.

Ivan Grobenski: Sljedeća stvar koje bih se htio ovdje dotaknuti je baš lik Lolite. Tematika i problematika svakako proizlaze iz Humberta i njegove opsesije maloljetnicama, no zanimljivo je i kakva je konkretno Lolita maloljetnica u ovome filmu. Prvo, povremeno se lakše u filmu sablazniti nad Lolitinim likom, nego nad onim kojeg tumači Mason, a što već samo po sebi u meni izaziva grozotu nad vlastitim moćima racionalne i moralne prosudbe. Drugo, tjera nas se i opet da suosjećamo s Humbertom, no ovoga puta ne zbog onih razloga zbog kojih je to u knjizi, nego zato što je maloljetna Lolita zaista samosvjesna žderačica dječaka i muškaraca, a to mi je, pogotovo iz današnje perspektive gdje djeca otprilike u toj pa i ranijoj dobi ulaze u seksualne odnose, bilo ono što me najviše od svega šokiralo, čak više i prljavih svodnika maloljetnica iz visokog društva. Zato mi je zanimljivo (da se samo vrlo kratko vratim na početak rasprave) da Kubrick s takvim pristupom nije imao problema niti mu je to donijelo neke probleme, za razliku od onoga što je, ustvrdili smo, razlog zbog čega sam ja pojedine momente nazvao ‘nespretnima’.

Ivan Laić: To s kime će se tko poistovjetiti vjerojatno uvelike ovisi o perspektivi. Primjerice, ja kao otac 12-godišnje djevojčice ne mogu naći puno suosjećanja s odraslim muškarcem koju jednu takvu vabi na platni. S druge strane, Lolita je djevojka koja je u ranoj mladosti bila žrtvom predatora, da bi se i sama zatim pretvorila u jednog. Nasilje rađa nasilje i čest je slučaj da su zlostavljači upravo oni koji su bili zlostavljani u životu, pogotovo u djetinjstvu. Zanimljivo je da Lolita ima moć nad Humbertom samo dok je okrutna prema njemu. Kad je ovaj nalazi na koncu udanu i smirenu, njemu je na njoj privlačno još jedino sjećanje na vrijeme kad ga je mučila. Kad ostane i bez tog jedinog goriva koje ga je pogonilo kroz život, prepušta se očaju i malodušnosti koja ga vodi do njegovog konačnog čina iz frustracije i nemoći.

Ivan Grobenski: Upravo tako, nemoj me krivo shvatiti, i kod mene sablazan izazivaju i Humbert i Quilty, ali upravo je taj koloplet raznih zbunjenosti, gnušanja, suosjećanja koje se protivi racionalnosti i tako dalje ono što u gledatelja stvara kaos. Čas se osjećaš ovako, čas onako, čas nemaš pojma što misliti o svemu tome.

Ivan Laić: Da. I zar to nije fantastično?

Ivan Grobenski: Apsolutno je fantastično, a to je uostalom zašto je i knjiga bila fantastična.

Ivan Laić: Stvari su u životu rijetko crno-bijele. Vode morala mutne su i duboke, i ako ćemo povlačiti paralele između Nietzschea i Kubricka, ovdje bismo mogli i cijelu knjigu napisati. Često se susrećemo s fenomenima o kojima imamo podijeljeno mišljenje. Kako Whitman reče, u nama su mnoštva. Problem je u tome što smo kroz povijest kinematografije naučeni na to da nas film uglavnom tjera da simpatiziramo s likovima u bijelim šeširima, dok mrzimo one s crnima. U “Loliti” kao da nitko ne nosi šešir, pa ne znamo kako se u kojem trenutku postaviti prema kome. To je samo po sebi veliko postignuće.

Ivan Grobenski: Mogli bismo, za kraj, i kratko usporediti Kubrickovu verziju s onom iz 1997. godine. Ono što mi se u toj verziji prvenstveno sviđa je koliko je Jeremy Irons dobar izbor za glavnu ulogu i koliko ju je dobro odigrao. Drugo, sviđa mi se što je film orjentiraniji na impresionistički pristup doživljaju cijele situacije iz Humbertove perspektive i što je pripovjedač baš taj subjektivni pripovjedač, iz prvog lica jednine, zbog čega je nelagoda, za razliku od Kubrickove verzije gdje smo se složili da je razasuta na razne likove zbog različitih razloga, ovdje prvenstveno fokusirana na Humberta i činjenicu da snubi maloljetnicu. Ono što mi se s druge strane ne sviđa je što je film pretjerano patetičan i gotovo da “opravdava” Humberta, ali mi je zanimljivo ta dva filma zapravo gledati kao nekakvu cjelinu koliko god to moglo čudno zazvučati jer mi na nekim način daje i dodatno pojačava dojam složenosti i uvrnutosti cijele priče. Osim toga, scenografija i kostimografija mi je bolje ‘pogođena’ i više u duhu Nabokova, to jest više se poklapa s onim što sam ja vidio “in my mind’s eye” kad sam čitao knjigu pa mi je samim time film neobično ugodno gledati. Ono što me najviše uznemiruje u toj verziji i što je s obzirom na čudnovatost i strahotu te priče same po sebi, jest to da je film gotovo prezentiran i snimljen kao “ljubavna priča”, a ne kao horor što i jest i što bismo uvijek trebali pokušati imati na umu. A to je, čini mi se, konzistentnije Nabokovljevoj literarnoj namjeri. Horor prikazan kao ljubavna priča. U Kubricku mi taj dojam “ljubavne priče” izostaje, a samim time mi izostaje jedan sloj sveukupne strahote.

Ivan Laić: Verzija Adriana Lynea iz 1997. jest možda vjernija adaptacija Nabokovljevog romana, ali to je ni po čemu ne čini boljim filmom. Kubrick je genijalac koji je s “Lolitom”, kao i sa mnogim drugim filmovima prije i kasnije, na temelju nekog predloška stvorio vlastiti svijet sa vlastitim preokupacijama. Lyne je s druge strane neobičan redatelj. Režirao je plesnu dramu “Flashdance”, erotske trilere “9½ Weeks” i “Fatal Attraction” (potonji mu je čak donio i nominaciju za Oscar), a najbolji mu je film vjerojatno psihološki horor “Jacob’s Ladder” . Čudno je stoga da su mu u “Loliti” promakli elementi psihološkog horora. Pitanje je interpretacije. Roman i njegove različite interpretacije dijele isti obris radnje i središnje likove, a na publici ostaje da ih estetski i etički vrednuje prema vlastitom nahođenju, dok na polju oko njih “cvjeta stotinu cvjetova”.

Ivan Grobenski: Opet točno. Eto, drago mi je da smo se naizgled produktivno ne slagali, e da bismo zapravo zajednički došli do istog zaključka, a to je da je Kubrick valjda zaista najveći od svih redatelja i da od “Lolite” nadalje, ne da nije omašio, nego je postajao sve bolji i bolji.

Ivan Laić: Slično bi se moglo reći i za tvoju glazbenu karijeru, pretpostavljam.

Ivan Grobenski: Hahahaha!

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute