O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku? Do odgovora na to pitanje pokušat ćemo doći kroz niz sasvim neformalnih razgovora o njegovim filmovima. Slijedeći na redu onaj je o povijesnoj drami ‘Barry Lyndon’, ekranizaciji knjige Williama Thackeraya. Ili možda pjesme Đorđa Balašavevića, kako vam drago.
Ivan Laić: Malo pomalo došli smo, evo, i do razgovora o jednom od, rekao bih, netipičnih filmova Stanleyja Kubricka, ali realno, svaki je Kubrickov film netipičan u usporedbi s ostalima. “Barry Lyndon” je upravo prije dva dana proslavio svoju 47. obljetnicu i rekao bih da ne prestaje očaravati, ali i zbunjivati ljude sve do danas. Što reći o ovoj kostimiranoj drami, u principu filmu koji je nastao kao “opcija B” nakon što Kubrick nije uspio snimiti svoj planirani ep o Napoleonu. Nije htio da silan trud koji je uložio u proučavanje tog povijesnog razdoblja propadne, pa je snimio ekranizaciju knjige “The Luck of Barry Lyndon”, manje slavnog romana Williama Makepeacea Thackeraya, inače autora slavnije satire “Vanity Fair”.
Ivan Grobenski: Odmah si na početku dao odličnu dijagnozu, jer mene je film istodobno zbunio i očarao i trebalo mi je dobrih 2 od 3 sata njegovog trajanja da počnem u njemu uživati kako treba. Doduše, možda je i zbog toga jer mi je u mislima još uvijek bila “Odiseja” koju sam na reviji gledao prije toga, a od koje “Barry Lyndon” ne može biti dalje, a možda i zato što je malo reći da nisam fan kostimiranih povijesnih drama. U svakom slučaju, u kino sam došao previše ležerno i nespremno, od toga da sam smetnuo s uma što zapravo idem gledati, pa do toga da nisam kupio dovoljno hrane i tekućine. Sve u svemu, jedno od težih, ali istodobno zahvalnijih kino iskustava u posljednje vrijeme. No, moraš mi ovoga puta pomoći malo više nego inače jer ne znam, zapravo, odakle bih počeo, osim od toga da mi se u prvi mah učinilo kao da gledam nekakvog “Forresta Gumpa” iz 18. stoljeća što je zaista jedna zastrašujuća pomisao ako znaš da gledaš Kubricka.
Ivan Laić: Prije nego se bacimo na radnju, samo bih s tobom podijelio moje ranije utiske. Naime, i ja sam, poput tebe, imao neobična iskustva s “Lyndonom” tijekom cijelog života. Kubricka sam otkrio rano i obožavao sam njegove filmove. “A Clockwork Orange”, “The Shining”, “2001” i “Full Metal Jacket” gledao sam uvijek iznova i oduševljavao se, ali “Barry Lyndon” nisam uspijevao pogledati. Zaspao bih već na uvodnoj sekvenci ili, u najboljem slučaju u prvih pola sata filma. Trebao mi je cijeli niz godina i valjda jednako toliko pokušaja da ga odgledam u cijelosti. Kad mi je to prvi put uspjelo, bio sam već, rekao bih, odrastao i odmah mi je postao jednim od omiljenih Kubrickovih uradaka. Kao i svi njegovi filmovi i ovaj je apsolutni trijumf u tehničkom smislu; krasi ga možda i najljepša filmska fotografija u povijesti kinematografije (direktor fotografije John Alcott zasluženo je odnio jedan od četiri Oscara kojima je film nagrađen). Iako se obično smatra da je cijeli film snimljen pod prirodnim svjetlom (a noćni interijeri pod svjetlom svijeća), to nije u potpunosti točno, ali i sama činjenica da čovjek može pomisliti da je tako predstavlja nevjerojatno postignuće. Gotovo svaki kadar mogla bi biti neka oživjela slika iz 18. stoljeća. A vezano za radnju, krenimo protupitanjem: Kako bi ti preveo “The Luck of Barry Lyndon”?
Ivan Grobenski: Slično sam iskustvo ja imao s “Odisejom”, ali eto, s “Lyndonom” nisam jer sam ga na ovoj reviji pogledao prvi i jedini put, iako sam znao o čemu se radi pa i vidio zadivljujuću fotografiju i neke druge scene. Jednostavno se nikad nisam mogao natjerati na pothvat da ga odgledam, valjda zato jer toliko zazirem od kostimiranih povijesnih drama. Uglavnom, koliko i ako se sjećam, u jednom se trenu vezano uz roman pojavio i naslov “The Memoirs of Barry Lyndon”, no ako pričamo o ovom prvom i originalnom naslovu, iz nekog bih razloga to zapravo preveo kao “Nesreća Barrya Lyndona”. Automatski me to vuče na onu poznatu frazu “It’s just my luck”, a s obzirom na sadržaj, naški bi to bila – nesreća.
Ivan Laić: Da, problem je što mi u našem jeziku ne razlikujemo luck od happiness, u smislu da obje riječi prevodimo kao “sreća”. A čini mi se da je “Barry Lyndon” film koji nam vrlo jasno poručuje kako su to vrlo različiti pojmovi i kako, naime, mogu biti i dijametralno suprotni. Redmond Barry (Ryan O’Neal) jest netko kome se u životu posrećilo, netko kome je u krilo palo bogatstvo i plemićki naslov, netko tko nije imao ništa, a odjednom je naoko imao sve i u cijelom je tom procesu postao neopisivo nesretan.
Ivan Grobenski: Da, u pravu si, ja nesvjesno razumijem razliku između luck i happiness u engleskom, pa još zbog poznavanja materije posežem za “nesrećom”, što nije baš posve isto. Film se za mene zapravo u potpunosti otvara tek u drugom dijelu (Containing an Account of the Misfortunes and Disasters Which Befell Barry Lyndon), nakon što se Barry oženi za Lady Lyndon (Marisa Berenson). Tu sam počeo nevjerojatno uživati u filmu s kojim sam se u prvom dijelu, moram priznati, itekako mučio. Jednostavno mi je trebalo previše vremena da se othrvam početnom šoku izazvanom tematikom, izgledom, ‘povijesnošću’ i naoko naivnom glumom, pogotovo imajući na umu da je to Kubrick.
Ivan Laić: Meni je uvodni dio posebno drag zbog određenih scena poput one kad vojnici ponosno i bezumno koračaju pred paljbu neprijateljskog oružja, ali ponajviše zbog fenomenalne uloge Patricka Mageeja kao Chevaliera de Balibarija u kojoj je ovaj prošao takvu fizičku transformaciju da je gotovo nemoguće povjerovati da je u pitanju isti glumac koji je tumačio Franka Alexandera, onog pisca žrtvu, spasitelja i konačno mučitelja Alexa DeLargea.
Ivan Grobenski:Ima u prvom dijelu pregršt fenomenalnih prizora. Uostalom, odmah je uvodni prizor fenomenalan kao i prizor pljačke. No, imam i ja jedno pitanje za tebe. Mora li taj film baš toliko trajati?
Ivan Laić: Da, tempo je spor i Kubrick nam uvijek daje malo dodatnog vremena da uspijemo upiti ljepotu svakog od teškom mukom oslikanih kadrova. Film traje užasno dugo, čak 187 minuta, što predstavlja pravi izazov s obzirom na činjenicu da sama radnja i nije tako bogata, već dosta pravocrtno priča jedan poznati “rags-to-riches-back-to-rags-again” narativ. Štoviše, “Barry Lyndon” s vremenom je postao i jednim od sinonima za “dugački” film. No, jesi li svjestan da novi “Avatar” Jamesa Camerona traje još duže?
Ivan Grobenski: Nisam jer ga još nisam pogledao. No, pitanje je bilo na drugom tragu. Čini mi se da, osim što nam trajanje daje dodatnog vremena za uživanje u prekrasnim kadrovima, mislim da je pragmatično i zato što oslikava zapravo mučnu beskrajnu dosadu aristokracije i njihov nerijetko frivolne probleme iz perspektive običnog građanina toga vremena. Aristokraciji je, barem ja to tako shvaćam, beskonačno dosadno. Osim što im je dosadno, život im je i nevjerojatno mučan i gotovo uvijek obojan nekakvim familijarnim kontroverzama, previranjima u moći, nasljedstvu i slično. Čini mi se da Kubrick sporim tempom forsira takvu poantu. S druge strane, lik Redmonda Barrya doživljava nevjerojatno transformacije i razvija se kao malo koji lik na filmskon platnu, a za to također treba vremena.
Ivan Laić: Naravno, bogati su oduvijek živjeli mahom isprazne i dosadne živote bez velike strasti se upuštajući u prepuštanje svemu onome što novcem mogu kupiti, a o čemu siromašni mahom maštaju i na čemu im zavide. Ni danas nije nimalo drukčije i upravo je to tema nekih od ovogodišnjih satira kao što su “Trokut tuge” Rubena Östlunda i “The Menu” Marka Myloda. Čini mi se da je Ryan O’Neal fenomenalno utjelovio tu nevjerojatnu ispraznost plemićkog života, koji kao neki preteča Vase Ladačkog “sve je im’o, ništa im’o nije”. Moram priznati da mu inače nisam previše sklon kao glumcu, ali u dva filma koja je snimio u tom razdoblju, “Barry Lyndon” i “Paper Moon” Petera Bogdanovicha dvije godine ranije, odradio je posao kakav neki nisu ni u cijelim svojim karijerama.
Ivan Grobenski: Sad kad smo sve to ustanovili, ajmo malo i na tehniku. Poznato je da je Kubrick koristio poseban film i leće koje mogu snimati pod svjetlom svijeća, no čak i bez tog kurioziteta, usudim se reći da su mi od svih Kubrickovih filmova ovaj i “The Shining” o kojem ćemo tek razgovarati, besprijekorno izvedeni. Kostimi, scenografija, fotografija, aludiranje pa čak i maltene rekonstrukcija klasičnog slikarstva toga vremena, pristup snimanju pejzaža… Sve je besprijekorno. Na pamet mi pada prizor u kojem Barry ima dvoboj u kojem misli da je ubio svog suparnika. Način na koji je scena postavljena u pitoresknom pejzažu pri čemu je njegov suparnik u sjeni velike grane, a Barry nasuprot njemu, to je maestralno “slikarstvo”.
Ivan Laić: Kao što rekoh, malo je filmova u povijesti kinematografije koji su vizualno tako upečatljivi poput “Barryja Lyndona”. Jedan od njih bi svakako mogao biti “The Shining” koji spominješ. “The Shining” mi je istovremeno jedan od najdražih filmova, ali i jedna od najdražih knjiga. Mislim da je moja slabost prema Stephenu Kingu već neko vrijeme postala javnom. Je li to ujedno i naš sljedeći razgovor? Trebao bi biti, čini mi se.
Ivan Grobenski: Je, to je naš sljedeći razgovor, a čini mi se da dijelimo oduševljenje “The Shiningom”, bilo Kubrickom, bilo Kingom. Pa, u to ime, sretna obljetnica “Barryju Lyndonu”, a o Kralju Kubricku ćemo uskoro. Što se tiče već tradicionalne misli za kraj, poslužit ću se onom poznatom izlizanom: be careful what you wish for, it might just come true.
Ivan Laić: Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih…
Saznajte više:
O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku i je li ‘2001: A Space Odyssey’ najbolji film svih vremena
‘Dr. Strangelove’ ili kako smo se naučili prestati opterećivati i jednostavno voljeti Kubricka
O čemu pričamo kad pričamo o Kubricku: ‘Lolita’ i likovi bez šešira
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
