Kao i svaka istočnoeuropska drama (a poglavito se to odnosi na rumunjsku školu), “Obrana i zaštita” nudi minimalnu količinu zabave i teško probavljivu, te sporo razvijajuću radnju. No, za razliku od ostalih sličnih filmova iz regije, u ovom se slučaju sva muka donekle isplati.
Gledajući bilo koju hrvatsku dramu unazad desetak godina, teško se može proći bez onog vječnog pitanja: za koga i zašto se ovo snima? Milijuni se lupaju u projekte, koji ne zanimaju apsolutno nikoga, te svoje sramotne festivalske i kino puteve (eventualno nekoliko stotina gledatelja) završavaju na javnim televizijama, u forsiranom pokušaju guranja nekakve ‘kulture’. Tu se onda javlja malograđanski zakržljali djelić mozga, koji nas pokušava uvjeriti da, ako film ima duge kadrove ničega i sumorne, mračne tonove, vrijedi više nego svi drugi oblici kinematografije. Ipak, to je iskonska drama, i ne daj bože da itko na ovim prostorima pokuša raditi nešto u stilu američke, zapadnoeuropske, ili božemioprosti, azijske škole. Mi se radije držimo naših dosadnih i tmurnih Slavena, koji će svršavati na 5-minutne statične kadrove čovjeka koji sjedi i gleda u prazno…
Na sreću, “Obrana i zaštita” nije takav ekstrem, ali ne može se reći da nije pokupio neke iritantne karakteristike te škole. Drugi je to dugometražni igrani film redatelja i i scenarista Bobe Jelčića, koji kroz jedan dan u životu bosanskohercegovačkog Hrvata pokušava oslikati svakodnevicu života u toj, i dalje duboko podijeljenoj državi. Slavko (Bogdan Diklić) je taj nesretnik, koji sa suprugom Milenom (Nada Đurevska) živi u hrvatskom dijelu Mostara. No, kada mu umre stari prijatelj Đulaga, inače musliman, Slavko se nađe u neočekivanom i naizgled benignom problemu: da li da uopće ide na sprovod i što ako netko s ‘naše strane’ sazna da je bio na ‘njihovoj strani’? Jer, kaže Slavko, neki po gradu već pričaju da je “više njihov, nego naš“…
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3F0d-SzEZgI[/youtube]
“Obrana i zaštita” je iznimno težak i zahtjevan film, koji svojom tematikom po tko zna koji put ulazi u sfere poslijeratnog Balkana i reintegracije njegova stanovništva. Razumjeti specifikum problematike teško možemo i mi koji živimo na ovim prostorima, a kamoli neki stranac, kojem je etnička podjela jednoga grada nezamisliv pojam. Naravno, kada je sve to upakirano u neprivlačan, tmuran i monoton svijet, s dokumentarističkom kamerom koja se ne libi i po nekoliko minuta ostati fokusirana na potpuno neatraktivnim događajima, još je teže naći bilo kakvu simpatiju prema likovima i neprijatnim situacijama u kojima se nalaze. Od prvog je kadra jasno, da i Jelčić, kao mnogi njegovi kolege, slijedi stil suvremene rumunjske drame, što je režijski i produkcijski daleko jednostavnije, ali kod gledatelja iznimno nepopularno rješenje.
No, bez obzira na sve to, “Obrana i zaštita” je začuđujuće zaokruženo i scenaristički kvalitetno isporučeno djelo, koje znalački izbjegava sve mane sličnih regionalnih filmova. Prije svega, ne pokušava biti nešto više od onoga što jest, hvatajući se u koštac s deset različitih tema (premda ne može obraditi niti jednu kako spada) i propovijedajući nam, prodavati maglu i nekakvu pomaknutu viziju umjetnosti, koju mogu razumjeti samo ‘odabrani’. “Obrana i zaštita” je prizeman film, fokusiran na život maloga čovjeka u specifičnoj sredini za vrijeme specifičnih događaja. Taj je mali čovjek glavni kanal i može, ali i ne mora, biti personifikacija generalne slike i pravog stanja stvari, te je u tom pogledu Jelčić odradio rijetko viđeni posao u domaćoj filmografiji. Jednostavno, jasno i nepretenciozno, a opet korodirajuće prema našoj percepciji sociologije poslijeratnog grada.
Ako se neki segment mora posebno istaknuti, onda je to zasigurno gluma, i to obaju glavnih glumaca, što dokazuju i nagrade na svakom festivalu koji je film posjetio. Diklić i Đurevska, poput Daniel Day-Lewisa, nose radnju cijeloga filma, a prava ljepota ‘zanata’ dolazi do izričaja u njihovim interakcijama, koje bez puno dijaloga pričaju priču o potpuno izgubljenim ljudima, koji su u svojim poznim godinama, stranci na ovoj planeti. U nekoliko trenutaka ipak zapadnu u onu pogubnu, kazališnu ‘drvenost’, ali i dalje ostaju glavna forta ovoga filma.
Što onda zaključiti o filmu koji u sat i pol vremena objedinjuje oba ekstrema? Da, tu je izvanredna gluma i kvalitetna i zaokružena priča, ali je režija i vizual kamen oko vrata koji utapa cijeli projekt. Iako poruka na samom kraju biva prenesena, te se dobiva dojam da je rečeno apsolutno sve što je trebalo biti rečeno, “Obrana i zaštita” ju film, koji kao takav mora imati pokrivene i neke audio-vizualne elemente (primjer je tome Haneke).
Pomiriti se s činjenicom da je ovo jedini efektni način prezentacije ozbiljne priče, katastrofalno je za budućnost domaće kinematografije, pogotovo zato što je Jelčić s nekoliko režijskih i scenarističkih zahvata dokazao da može biti drugačije. To se poglavito odnosi na metafizička samoubojstva glavnoga junaka, koja u pravilnim razmacima podižu napetost i napokon daju dojam da se nešto stvarno i događa, a da se pritom uopće ne gubi (štoviše) ozbiljnost drame. S druge strane, forsiranje dugih, gotovo statičkih i praznih kadrova, bez ikakve akcije i oslonjenih isključivo na facijalne mikroreakcije glumaca, ubija sve ono dobro što ovaj film nudi, i čine ga mučnim djelom, koje i uz najjaču volju, ne može biti bolje od prosječne generičke američke indie dramice.
Ocjena: 6/10
(Spiritus Movens, HRT, Kadar; 2013.)