Legende hard rock ne posustaju. Sinoć su pred pet tisuća fanova nastupili pored zadarskih Jazina.
Genijalan je, ustvari, to izum. Kad predgrupu stavite da svira poslije glavnog benda večeri, onda situacija postane poprilično komotna – kad je Gibonni sinoć oko ponoć na parkiralištu iza Jazina počeo s koncertom, vaši reporteri već su bili na pola puta do kuće. To treba patentirati i prakticirati što češće!
Deep Purple su, dakako, bend prepun hard rock klišeja. No, prigovoru tu mjesta nema, oni su te klišeje i izmislili još prije četrdeset i kusur godina, u prvom redu onaj da svaki od njih dobije deset minuta solo točke ne bi li do kraja izmrcvario instrument. Nema veze, preživjeli smo, nije problem. Problem je, ako ćemo već tražiti dlaku u jajetu, što bi Purpleovci voljeli biti mladi bend, za razliku od publike koja bi ih najviše voljela stare. Purpleovci bi htjeli pokazati da su i dalje autorski potentni, publika će to iz pristojnosti pozdraviti.
Otprilike sat vremena forsiranja svježeg materijala i pjesama nastalih tijekom i nakon devedesetih razumljivo je i opravdano, no publika u Zadru naravno nije došla čuti to. Došla je po „Black Night“, „Lazy“ „Space Truckin“ i „Hush“. Došla je i po „Highway Star“, ali nju nije dobila. E to ćemo im uzeti za zlo, jer taj briljantni komad s ključnog albuma iz ’72. „Machine Head“ uvelike je pridonio da ovakva postava Deep Purplea bude prihvaćena kao legitimna.
Naime, znalci će vam reći da u hard rocku postoji milijun kompliciranih gitarističkih solaža, no ona na „Highway Star“ je najkompliciranija od svih. Gitaristički bog i nekadašnje prvo ime grupe, Ritchie Blackmore, to je ostavio u amanet svim svojim nasljednicima u Purpleu. Kada je Steve Morse ’94. došao u bend, oči i uši zainteresirane javnosti čekali su prvu turneju da provjere hoće li taj mladac polomiti prste ili proći test. Morse je na promociji albuma „Purpendicular“ dionicu položio s peticom, obožavatelji su dali zeleno svjetlo, i evo ga i dan danas u bendu. „Highway Star“ bila je od tog trenutka udarna stvar kojom je započinjao gotovo svaki koncert, pa i onaj u Zagrebu od prije četiri godine.
Dobro, to se promijenilo, okej. Dozlogrdilo im je. Kao što im je dozlogrdio i „Smoke on the Water“, no bez toga ipak ne mogu otići s pozornice. Postali su, što je učestala rock and roll zamka, taoci vlastitog hita, a rijetko tko ima muda poput Kurta Cobaina, pa iz koncertnog repertoara izbaciti pjesmu koju zna i očekuje svaka šuša na planeti.
Deep Purple su već odavno rutineri. Isporuka tvrdih i moćnih riffova ide bez prestanka, u svakom je trenutku jasno da pred sobom imate ljude koji su izmislili sve trikove rock and rolla, na čijem se naslijeđu temelji gotovo svako paljenje distorzije u zadnjih tridesetak i nešto godina. Preživjeli su i punk i grunge, kao i svaki sličan pokušaj da se konačno stane na kraj toj nadmenoj monumentalnosti hard rocka. I još su tu. Otvaraju koncerte za Gibonnija. Genijalno!
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
