Jednostavno i nepretenciozno, bez mikrofona, razglasa i reflektora, ispred svoje nedovršene ljetne kuhinje, Ana Paška i njena harmonika u 4 i po minute proputovale su razdaljinu od Zemlje do Sunca i natrag, kroz pjesmu vrlo neobične forme i pomaknutih stihova, koji u trenucima podsjećaju na Harmsove ili Calvinove poetske crtice, začinjene očitim Aninim zadovoljstvom dok pjeva i izvodi.
“Više od stvaranja pjesama volim kad pjesme stvaraju mene, možda to može zvučati pohabano, ali osjećam tu nijansu razlike, koja se najviše očituje u prijemu, odnosno razini zadovoljstva kad odlučiš dopustiti da se nešto nepoznato i maglovito strukturira i izrazi kroz kanal tvoga tijela i glasa, a pritom se dobro zabavljaš, iznenađuješ, čudiš, uživaš, baš kao na nekom spontanom i inspirativnom putovanju. Pjesma te odjednom oblikuje u čistu radost.”
Zaljubljenica u poeziju, kazalište, film, ova neobična autorica i glazbenica teško se može svrstati u postojeće žanrovske kategorije, čemu smo već svjedočili s obzirom na dosadašnje radove koji se mogu vidjeti i čuti na Aninom youtube kanalu a uživo doživjeti na njenom autorskom glazbenom performansu IMPROVIZIJE za kojeg se nadamo da ćemo uskoro opet imati priliku vidjeti u Zagrebu.
“Volim kada pjesma ima atmosferu, priču, nepredviljivost, širinu. I kao što je veliki učitelj kazališta Grotowski “očistio” kazalište od svih, po njemu suvišnih elemenata kao što su scenografija, glazba, rekviziti, kako bi naglasio i oslobodio srž teatra kroz glumčevo tijelo i glas (koji je sposoban sve nabrojane elemente prikazati svojom izvođačkom igrom) tako mi se ponekad čini da i pjesmu treba “očistiti” od tehnike, razglasa, manipulacije zvukom, reflektora, scene, kako bi njena sirovost ujedno bila i njena ljekovitost. Baš kao sirova hrana, pročišćavajuća i zdrava. Dovoljna.”