Ramirez se nakon četiri studijska albuma i desetak godina djelovanja turnejom oprašta od publike. Kome će nedostajati?
S obzirom da ne žele biti još jedan bend koji snima albume, a kojeg nitko ne sluša i ne zove da nastupaju, Ramirez je dogovorom i u miru odlučio otići u diskografsku mirovinu. Točno tim riječima obratio se novinarima Ramirezov izdavač Menart.
Ramirez su na svoj način osjetili krizu novca i društva. Nakon četiri albuma došli su do konačne spoznaje besmisla, rade, a ne plaća ih se, niti ih se cijeni. Došli su do postaje na kojoj već neko vrijeme uzalud čekaju radnice Kamenskog, nogometaši Karlovca i Šibenika i na kojoj su brojni prije njih posijedili i poumirali čekajući. U pravu ste, nije baš prikladno uspoređivati namušene glazbenike i radnike koji se lancima vezivaju uz ogradu tvornice i štrajkaju glađu, no izvor problema je isti. Kad bendovi prestaju s radom zato što ih nitko ne sluša, niti žudi za njihovim koncertima – a imaju četiri uglavnom hvaljena albuma – duplo dno erodiranja kulturoloških i inih navika u društvu je probijeno. Barem na simboličkoj razini. Svijet, u ovom slučaju, i nije tako lijep, kako sugerira naziv zadnjeg albuma Ramireza.
Jer, koliko god Ramirez optuživali da su samo blijeda kopija Coldplaya, Starsailora, Musea, Snow Patrola, Radioheada i tko zna koga sve ne, grupa Aljoše Šerića imala je što za ponuditi. Šerić je, u prvom redu, pjesnik. Možda previše plače dok pjeva, možda su u pravu i oni koji tvrde da nema pojma o pjevanju, možda pokretima na sceni imitira Michaela Stipea, no Šerićevi stihovi o ljubavima i ljubavnicama, prekidima i depresijama, izlascima i umiranju, imaju dovoljno snage, emocija i iskrenosti da svoju relevantnost mogu zadržati i ukoričeni, bez glazbene podloge.
Oko prvog albuma „Ramirez“ prije sedam se godina podigao veliki medijski hype, poprilično neočekivan kad je u pitanju grupa „za koju bi bilo bolje da je nastala u Londonu“. Također, i dosta pretjeran hype, jer su „Iste cipele“, „Sve je OK“ i „Mogu“ samo nagovijestile potencijal Ramireza. Isti taj potencijal ovaj novinar nije mogao niti naslutiti kada je Aljošu, Ozija, Gogija i Sašu upoznao nakon jednog od zagrebačkih koncerata Placeba. Dojam se nije popravio niti nakon njihova koncerta na večerima demo-bendova u Studentskom centru, gdje je Ante Perković pokušavao diskografe i publiku uvjeriti da Zagreb ima dobrih i nepoznatih grupa. Ono što je na debitantskom ostvarenju Ramireza producirao Denyken, a objavio DOP Records, pokazalo je dvije osnovne karakteristike benda – glazbenu grandioznost i naglašenu poetičnost. S tim vrlinama Ramirez nije mogao računati na pun Dom sportova u budućnosti, no kritiku je imao na svojoj strani, uspjeh se mogao namirisati, a činilo se da ih je prihvatila i domaća indie publika, koja obično, skrivena pod internetskim nadimcima, na sve frkće s visoka.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=fHVWYO8ToxQ&feature=related[/youtube]U to sam vrijeme napravio intervju s Aljošom Šerićem, njegov prvi, a na dan objavljivanja članka bend je medijski „uspjeh“ propisno proslavio na šanku Jabuke. Veselili su se kao mala djeca u prodavaonici slatkiša, osjećali su da im se sprema nešto veliko, iako nisu bili sigurni zašto. Drugi album „Copy/Paste“, njihov najbolji, imao je barem osam odličnih, snenih i uzvišenih ljubavnih rock pjesama. I to redom prvih osam. Status benda koji u Zagrebu uvijek može računati na pune klubove, bio je zacementiran, no svirke izvan matičnog grada bile su rijetke. Stanje se nije promijenilo ni sljedećim izdanjem, vrlo dobrim „Divovima i kamikazama“, a na ovogodišnjem albumu „Svijet je lijep“ već se moglo naslutiti da su inspiracija, žar i volja pomalo presušili. Pokretači portala Ravno do dna upravo su lansiranje ovog sajta proslavili na Ramirezovoj promociji 28. ožujka u zagrebačkom Saxu. Za nas je to bio nulti dan, prapočetak; za Ramirez, osjetilo se u svakoj sekundi koncerta, početak kraja.
Članovi Ramireza su se razočarali. Barem se tako može iščitati iz oproštajnih mailova njihova izdavača i iz najava zadnjeg zagrebačkog koncerta 26. studenog u Tvornici. Mene tamo neće biti, dvosatna porcija tužnih ljubavnih pjesama mi trenutačno ne odgovara, ali Ramirez će mi nedostajati. Meni, i još nekolicini. Nažalost.
Saznajte više: Ramirez – Oni se kao vole?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
