Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili.
Ako je lik napušenog bivšeg političkog aktivista u povijest filma upisan neponovljivom ulogom Jeffa Bridgesa kao The Dudea u apsolutnom remek-djelu komedije devedesetih “The Big Lebowski” braće Coen, u svom novom trileru “One Battle After Another” Paul Thomas Anderson ga ponovno oživljava u paranoičnoj varijanti koju igra Leonardo DiCaprio, glumac koji kao da je nakon dugoočekivanog osvajanja Oscara ušao u zlatnu fazu svoje karijere u kojoj reda sve bolja ostvarenja, jednu bitku za drugom.
Za razliku od The Dudea koji kao da zaluta u neki holivudski roman Raymonda Chandlera, DiCapriov Bob Ferguson ili “Ghetto” Pat Calhoun i njegova kći Willa/Charlene (Chase Infiniti koju smo nedavno gledali u hit seriji “Presumed Innocent” temeljenoj na istoimenom filmskom trileru iz devedesetih) nađu se u smrtonosnoj igri mačke i miša sa snagama američke vojske koje predvodi uznemireni pukovnik Steven Lockjaw (Sean Penn koji svoju glumu punu tikova nakon dugo vremena ponovno pretvara u izvedbu dostojnu statusa dvostrukog oskarovca).
Naime, šesnaest godina ranije Calhunova partnerica i Willina majka, Perfidia Beverly Hills (Teyana Taylor) predvodnica radikalno ljevičarske terorističke organizacije French 75 – Donald Trump bi ih s pravom okarektirizirao kao pripadnike Antife – višestruko je seksualno ponizila našeg pukovnika, ali ga i očarala i prevarila, prije nego je izdale svoje kolege i pobjegla, pokrečući radnju koja će desetljeće i pol kasnije natjerati njezinog partnera u grozničavi bijeg po ruralnoj Americi prošaran uzbuđenjima, nasiljem i humorom u slitini kakvu od Paula Thomasa Andersona još nismo doživjeli na velikom platnu.
Ako je The Dude u svom kućnom ogrtaču zalutao u roman Raymonda Chandlera, onda je Bob ušao u knjigu Thomasa Pynchona, na čijem “Vineland” se “One Battle After Another” ugrubo i temelji. Anderson se već i prije zabavio ekranizacijom ovog autora i to s “Inherent Vice” 2009., ali taj film, baš kao i Pynchonova književna djela često, nije uspio kliknuti opterećen vrludavom fabulom i vizijom zamagljenom drogama.
U “”One Battle” iz drugog pokušaja Pynchon i Anderson uspijevaju stvoriti kemiju koja djeluje, a cijeli dugotrajni segment u kojemu DiCapriov lik i savršeno cool karate sensei u izvedbi Benicija Del Tora planiraju bijeg bivšeg aktivista briljantno je režirana epizoda, jednako napeta, paranoična i urnebesna i čini vjerojatno najboljih sat vremena koje ćete vidjeti na filmu ove godine.
Osim neočekivanog spoja komedije i akcije, “One Battle” donosi i ono u čemu je Anderson i inače najbolji, a to je stvaranje na briljantne načine progonjenih i slojevitih likova poput Daniela Plainviewa (Daniel Day-Lewis) u “There Will Be Blood” (još uvijek najboljem filmu novog stoljeća), Freddie Quell (Joaquin Phoenix) i Lancastera Dodda (Philip Seymour Hoffman) u “The Master” ili Reynolds Woodcock (ponovno Day-Lewis) u “Phantom Thread” i postavljajući ih u kompleksne međuodnose dinamike moći s drugim jednako zanimljivim protagonistima.
U ovom slučaju ta pokretačka sila leži u pukovniku Lockjawu i njegovoj opsesiji crkinjom Perfidijom koja istovremeno trigerira njegov rasizam i potisnutu submisivnost i na koncu ga dovodi do maničnog sloma koji je u Pennovoj izvedbi veličanstven za promatranje. Dodamo li tome i briljantan tehnički aspekt, prvenstveno kameru Michaela Baumana u stalnom pokretu i još jednu napetu partituru Jonnyja Greenwooda iz Radioheada, kao i činjenicu da je redatelj film s gotovo neograničenim budžetom snimio u VistaVisionu, epskom formatu za kinodvorane koji je kratkotrajno bio popularan u šezdesetima, da bi ga Brady Corbet lani ponovno oživio na zapanjujuće načine u svom maestralnom 215-minutnom epu “The Brutalist”, jasno je da je pred nama jedno od najuzbudljivijih kinoiskustava ove godine. I nećemo biti iznenađeni ako ga ništa drugo ne nadmaši.
Kao i većina drugih filmova ovog redatelja i “One Battle After Another” nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili. Možda se i 160 minuta može činiti predugačkima za nešto što je u osnovi komični triler, ali činjenica jest da je svaka od tih minuta nabijena napetošću i uzbuđenjem, pa se čini kao da Paul Thomas Anderson ne prestaje probijati nove razine svog umijeća. Nikad uljuljkan u vlastitoj nepogrešivosti, on naprosto uvijek iznova pred sebe stavlja sve veće izazove i onda iz njih stvara velika djela sedme umjetnosti. Jednu bitku za drugom.
Ocjena: 10/10
(Warner Bros. Pictures, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
