Zakoračenje u drugu polovicu listopada ne prati očekivana jesenja melankolija, manjak životnog zelenila među hibridnom arhitekturom staljenih kultura; naprotiv, Istanbul svoju prvu trećinu jeseni odrađuje približavanjem celzijevskoj trojci.
Sunčane zrake razbijene na mozaik površina od zagasitih krovova dućana, restorana, štandova, limenih pokrivala kolica, tramvaja i žutih taksija črvsto drže ljeto za ruku, ne dajući mu da se utopi u Bosporu. Bospor neumoljivo njedri nabujale dagnje i sočnu ribu pečenu na roštiljima ulica razgranatim od obale, a kasnije ukrštenim oko Taksima – bila grada-termitnjaka što u svojim procjepima, kanalima i podrumima skriva riznice pulsirajućih zvukova.
Nova među njima jest Nublu – turska prijestolnica jazza, premještena s romantične Galate tik do glavnog trga u novcem izdašnu ulicu Siraselviler.
Ilhan Ersahin, glazbena radilica rastrgana između Istanbula, Sao Paola i New Yorka, gdje ipak ostavlja najdublji trag i privlači vrle jazziste, otvorio je tog petka svoj prostrani hram jazza. Razvedeni prostor s pogledom na Bospor i azijsku panoramu turskog Rima obojan je bojama crvene psihodelije kojoj glas daje Ersahinov glavni turski projekt – Istanbul Sessions.
Četvorka satkana od vodećih jazzista zemlje kebapa otvara glazbenu sezonu dvodnevnim nastupom u svom domu, kao najadekvatniji domaćin usred turneje osvajanja Europe i sonički rahatlokum čije teksture rezoniraju u uhu i mislima duboko u sljedeći dan. Kvartet nivelira dosadašnji repertoar prije objave trećeg studijskog albuma ove zime dionicama udaraljkaša Izeta Kizila kojem pod prstima i širokim dlanovima najbolje odzvanja darbuka, adrenalinski ritam ćelavog Turguta na bubnjevima spremnog oplesti po različitim oblicima metala ili sexy-motherfuckera Alpa Ersonmeza dječačkoga zanosa za basom koji kao da tali pod na kojem mršavi bradonja ne može ni trena mirno stajati, nego ga oplesti prstima i debelim vibracijama svog oružja.
Dok rasplesani Ersonmez hvata titraj i goni ga neočekivanim nadrealnim distorzijama za iskakanje iz kože, Ersahin u sitne sate organički zvuk neočekivano lišen klavijatura čistim dionicama saksofona koketirajući na tankoj liniji između melankolije i hipnotične sanjivosti. Istanbul Sessions tako u dvodijelnom setu vođenom ponajprije bas linijom pronose vlastiti hibrid modalnoga funka i zvuka nebeskih derviša dajući publici titraj kompozicijama poput nostalgične „Freedom“, funky „Etnik“ ili gotovo pornografski prljave „Night Ride“ koje običajno prepuštaju uspješnim improvizacijama i restrukturiranjima čineći ih tako svakim koncertnim nastupom jedinstvenima.
Stoga dvodnevni koncerti, onaj od nesvakidašnje toplog petka i nogometno nemirne subote unatoč sukladnom repertoaru bivaju dva različita iskustva što je ponajprije oblikovalo diretkno međudjelovanje pristupačnog i nasmijanog Ersahina i njegove publike koju redovito prepoznaje i skromno joj zahvaljuje na ljubavi – njegovom naglašenom impulsu. Otvorenjem novog Nublu-a i nove turske jazz sezone, netom pred AKBank Jazz Festival gdje nastupaju svjetska imena, Istanbul Sessions afirmira status uspješne četvorke manipulatora zvukom zarazne i orgazmičke kvalitete. Nakon izlaganja njihovom zvuku lovorike i glorifikacije bivaju opravdane, a ovisnost neminovna.