Orvel u Močvari – umjesto putovanja, stajanje u mjestu

Paradoksalno, zagrebačku grupu Orvel sam prvi put uživo gledao u Dubrovniku prije sedam godina u jedinstvenoj i od tada neponovljenoj akciji Rock Kamp Orsula, kad su uz spomenutu nastupile grupe S3ngs, Big Strip Gorila, Quasarr, Morso, Moskva, Valetudo, Feredon, Yaye, Embassy 516, NLV i Dinamit Duo.

Orvel mi se tada urezao kao zanimljiva kombinacija, nešto poput disfunkcionalne obitelji s nekim svojim posebnim šarmom (svaki dobar bend obično ima neku crtu disfunkcionalnosti, koja je ujedno i magnet za publiku). U bendu je tada za bubnjevima bio Filip Riđički, dok je za mikrofonom bio Igor Ilić, koji je i danas lider. Bila je to čudna, ali i simpatična igra kontrastno pomiješanih uloga. Ilić kao frontmen bio je sjetnog i povučenog karaktera, ali dovoljno prodornog visokog vokala koji kao da je u sebi sadržavao neki romantičarski weltschmerz naboj krhkog poete u surovom svijetu. Bio je anti-frontmen u smislu bilo kakvog nabrijavanja i uveseljavanja publike između pjesama.

Riđički je pak bio old school frontmen ‘zatočen’ u ulozi bubnjara, kao da je stalno htio biti na rubu pozornice, ali ga je cijela ta ‘skalamerija’ pred njim sputavala kao zatočenika kugla okovana za nogu. Skroz zanimljiva situacija – Ilićev sjetni ‘hladni tuš’ u fronti i ‘proključali’ Riđički u pozadini koji adrenalin izbacuje udaranjem koža i metala pred sobom ili neumornim blebetanjem u pauzama iz pozadine.

Od tada je Riđički pronašao svoju prirodnu ulogu u drugim bendovima, a Ilić je nastavio Orvel voditi indie post rock stazama i osobnim lirskim poniranjima u spleen duše. Ove godine je grupa obilježila desetu godinu djelovanja svježe objavljenim vinilnim izdanjem trećeg po redu albuma „Priče o putovanjima i stajanju na mjestu“, a sinoć je upriličena i koncertna promocija u zagrebačkom klubu Močvara.

Za ovu priliku sam prokopao arhivu i pročitao što sam napisao u recenziji debitantskog albuma „Dani“ objavljenog 2015. godine. Za oko mi je zapeo zaključak: „U neku ruku ‘Dani’ je dobar mainstream pop rock album, gledano po zapadnjačkim, a ne regionalnim pravilima igre, ali ono što tek treba početi brusiti je hit potencijal“, nakon prijašnje konstatacije da je riječ o bendu koji svoju publiku najuspješnije može naći među ženskom populacijom.

Koncert u Močvari nažalost je otkrio da taj potencijal, ne ulazeći u razloge, dosad nije bio iskorišten, a nužan je za ulazak u novu dekadu postojanja za bend takvog narativa. Opći dojam zvučne slike kvinteta bio je pohvalan, kao što u gitarističkom segmentu fronte Ilić jako dobro funkcionira s Markom Jankekom, nekadašnjim gitaristom i frontmenom grupe Big Strip Gorilla. Zanatski sve na mjestu, jer je i iskustvo napravilo svoje. Filigransko akcentiranje, nekad u začkoljastim aranžmanima, također je izvođeno bez greške, no cijelo vrijeme se teško bilo riješiti dojma da je Orvel nekako odijeljen od publike, koje, usput kazani, nije baš nedostajalo sinoć. Kao da nikako nije moga pasti neka nevidljiva zavjesa između pozornice i auditorija.

Orvel u sebi imaju pomalo karakteristični zagrebački laidback powerpop moment u sebi, taj neki, nazvao bih ga ‘power pop s ručnom kočnicom’ i to bez ambicije da ciljaju na hitove. Druga velika pogreška leži u ‘kreativnom odjelu’, a to je da novi materijal donosi emotivne rane iz nedavne pandemije. Moglo bi se cijeli jedan feljton napisati o tome da je sjeta u glazbi izuzetno pogubna nakon neke kolektivne, a kamo li globalno proživljene traume. Ljudsko mozak se protiv takvih situacija bori traženjem svijetlih i pozitivnih trenutaka – to je samoobrambeni kemijski proces u glavi, na koji se ne može svjesno utjecati. Dat ću samo primjer da se vjerojatno nikad ne bi pričalo u Dukeu Ellingtonu i njegovom famoznom orkestru da su se umjesto optimističnog plesnog swinga nastalog usred dotad najvećeg svjetskog krvoprolića, tj. II svjetskog rata, odlučili za neki zastrašujući wagnerovski pristup.

Orvel su baš imali fokus na pandemijskom sutonu kroz pjesmu „Gradovi u mraku“ koju su posvetili i „svim klubovima u kojima su svirali, a više ne postoje“. Težak trenutak u kojem u strahu čekaš da netko dođe i zatvori i Močvaru usred te tuge. Da se razumijemo, oni jako dobri glazbeni kreativci mogu i iz takvih situacija napraviti dobre poante – gurnuti publiku još dublje u emotivni ambis, ali je potom katarzično i izvući iz njega. No, Orvel to nisu napravili. Sinoć sam bio jedan od prisutnih koji je došao u nadi da će ga transcendentne ‘priče o putovanjima’ (što glazba u svojoj srži i jest) izvući iz spleena maglom ispunjene zagrebačke jeseni, no snašlo me ne samo ‘stajanje na mjestu’, već i dublje ukopavanje uz bend koji ni sam ne može pronaći put izvan tog začaranog kruga.

Jalovo je bilo i Ilićevo spominjanje da „su svi bolesni u gradu“ u smislu da viroze koje trenutno haraju po posjećenosti ugrožavaju i koncert Orvela. Kao da dosad nije naučio koliko Zagreb može biti tvrd i zahtijevan kad su koncerti u pitanju. Kao da je primjerice grupi Artan Lili bilo lakše ni tjedan dana raniju u Tvornici, koja je agilno svrdlala s odličnim nizom da bi tek nakon pola sata uspjela ‘odlediti publiku’ kad je valjda i najtvrđem skeptiku u dvorani bilo jasno da tu nema lošeg momenta.

Nimalo ne uspoređujem ta dva nastupa u stilsko-izvedbenom smislu (jer to nije ni cilj), no Orvel je u svojoj najtežoj fazi, a to zna svaki izvođač koji je snimio svoj treći album. S trećim albumom dolazi ‘biti ili ne biti’ moment, što god je nekoga snašlo na putu do tuda – tu kao glazbenik ili postaješ utjelovljenje svojih stihova ili si dotad trebao naučiti držati se te uloge, jer publika više ne prašta. Bilo kakva trunka zamora materijala ili izlaska iz uloge (koje je kod mnogih neminovna zbog sazrijevanja karaktera uslijed protoka vremena), ne vodi u dobrom smjeru. Nema tu stajanja u mjestu. U tom kontekstu Orvel je na velikoj prekretnici između toga da postane relikt pretpandemijskog doba ili da svoje dosadašnje iskustvo pretoči u priče o putovanjima i pokuša ostvariti hit potencijal u ovom sasvim novom dobu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute