Humor varira od priprosto-vulgarnog u kojem psovka psovku sustiže do apsurdističko-ludistički nadrealnog, pri čemu se ovaj drugi modus čini bitno uspjelijim.
U gotovo tri sata trajanja u rasklimanom ritmu dramatizacije i režije Saše Anočića, „Osmi povjerenik“ nudi niz epizoda labave uzročno-posljedične povezanosti, okupljenih oko crtice o izgnanstvu kompromitiranog kontinentalnog hrvatskog političara na udaljeni otok Trećić te geografsko-mentalitetnim ograničenjima dotičnog, izmišljenog komadića kopna u Jadranskom moru. Nasmijavanja je puno, a humor varira od priprosto-vulgarnog u kojem psovka psovku sustiže do apsurdističko-ludistički nadrealnog, pri čemu se ovaj drugi modus čini bitno uspjelijim i daje neke od najboljih, katkad malne čarobno hipnotičkih epizoda poput one u kojoj naslovni lik, (odveć benevolentno prikazan) osmi povjerenik Siniša Mesnjak (Janko Rakoš) danima i tjednima uporno čeka sam na trgu da mu mještani napokon priđu, ljudski. Sočnim plodovima urodilo je i nerijetko, zaljubljeničko oslanjanje na naslijeđe Montyja Pythona, primjerice u podužem, larpurlartistički razvučenom, praktički mutavo-autističnom (isprike na politički nekorektnom izrazu) prizoru Mesnjankova neuspjela pokušaja da naredbom okupi mještane kako bi zakonski organizirao život na Trećiću, kad se na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme ukažu tek tri na suradnju nespremne babe od kojih jedna izrazom lica doista sliči likovima u kakve se glumački rado transformirao Python Terry Gilliam.
Jako vezivo i emocionalno, sentimentalno središte ove, druge kazališne inscenacije važnim nagradama nagrađenog i u čitateljstva popularnog istoimenog romana prvenca Renata Baretića iz 2003. – prva je postavljena u HNK Splitu 2005., u režiji Ivice Kunčevića – čini i izvanredno intonirana izvedba Enesa Vejzovića u drugoj glavnoj ulozi, onoj plaho dobrodušnog, dragog i krotkog Tonina Smeraldića, jedinog Trećićanina koji umije govoriti i razumljivim, književnim hrvatskim jezikom. Svoje pak nemalo stereotipne karaktere „smiješnog Bosanca“ Selima Ferhatovića i „prostitutke zlatna srca“ Zehre, gustioznom uživljenošću vrlo zabavnima, duševnima i ljudski opipljivima čine Ranko Zidarić i Barbara Nola te tako praktički „otimaju šou“, mada se pojavljuju niotkuda, „kao iz drugog filma“, pretkraj komada.
Groteskno karikirane maske i kretnje bude osjećaj začudnosti i iščekivanja, odgovarajuća scenografska (Miljenko Sekulić), kostimografska (Danica Dedijer) i svjetlosna (Zdravko Stolnik) rješenja katkad se pak spajaju u ne baš sretne spojeve crnoga na crnome i u „praznome“ (pozornica je uglavnom ogoljena, tek s nekoliko elemenata koji označavaju ambijente), no u općem dojmu, uz pomoć opojno ljuljkave mediteranske (i aboridžinske, s obzirom na Trećićansku iseljeničku povezanost s Australijom) glazbe (Matija Antolić), ostvaren je ugodan ugođaj samodostatnog mira skromnoga malootočkog života manje-više usklađenog s prirodom, odnosno barem na sigurnoj udaljenosti od imperativa potrošačkog društva.
(GDK Gavella, Zagreb, 14. ožujka, 2014.)