Humor varira od priprosto-vulgarnog u kojem psovka psovku sustiže do apsurdističko-ludistički nadrealnog, pri čemu se ovaj drugi modus čini bitno uspjelijim.
U gotovo tri sata trajanja u rasklimanom ritmu dramatizacije i režije Saše Anočića, „Osmi povjerenik“ nudi niz epizoda labave uzročno-posljedične povezanosti, okupljenih oko crtice o izgnanstvu kompromitiranog kontinentalnog hrvatskog političara na udaljeni otok Trećić te geografsko-mentalitetnim ograničenjima dotičnog, izmišljenog komadića kopna u Jadranskom moru. Nasmijavanja je puno, a humor varira od priprosto-vulgarnog u kojem psovka psovku sustiže do apsurdističko-ludistički nadrealnog, pri čemu se ovaj drugi modus čini bitno uspjelijim i daje neke od najboljih, katkad malne čarobno hipnotičkih epizoda poput one u kojoj naslovni lik, (odveć benevolentno prikazan) osmi povjerenik Siniša Mesnjak (Janko Rakoš) danima i tjednima uporno čeka sam na trgu da mu mještani napokon priđu, ljudski. Sočnim plodovima urodilo je i nerijetko, zaljubljeničko oslanjanje na naslijeđe Montyja Pythona, primjerice u podužem, larpurlartistički razvučenom, praktički mutavo-autističnom (isprike na politički nekorektnom izrazu) prizoru Mesnjankova neuspjela pokušaja da naredbom okupi mještane kako bi zakonski organizirao život na Trećiću, kad se na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme ukažu tek tri na suradnju nespremne babe od kojih jedna izrazom lica doista sliči likovima u kakve se glumački rado transformirao Python Terry Gilliam.
Jako vezivo i emocionalno, sentimentalno središte ove, druge kazališne inscenacije važnim nagradama nagrađenog i u čitateljstva popularnog istoimenog romana prvenca Renata Baretića iz 2003. – prva je postavljena u HNK Splitu 2005., u režiji Ivice Kunčevića – čini i izvanredno intonirana izvedba Enesa Vejzovića u drugoj glavnoj ulozi, onoj plaho dobrodušnog, dragog i krotkog Tonina Smeraldića, jedinog Trećićanina koji umije govoriti i razumljivim, književnim hrvatskim jezikom. Svoje pak nemalo stereotipne karaktere „smiješnog Bosanca“ Selima Ferhatovića i „prostitutke zlatna srca“ Zehre, gustioznom uživljenošću vrlo zabavnima, duševnima i ljudski opipljivima čine Ranko Zidarić i Barbara Nola te tako praktički „otimaju šou“, mada se pojavljuju niotkuda, „kao iz drugog filma“, pretkraj komada.
Groteskno karikirane maske i kretnje bude osjećaj začudnosti i iščekivanja, odgovarajuća scenografska (Miljenko Sekulić), kostimografska (Danica Dedijer) i svjetlosna (Zdravko Stolnik) rješenja katkad se pak spajaju u ne baš sretne spojeve crnoga na crnome i u „praznome“ (pozornica je uglavnom ogoljena, tek s nekoliko elemenata koji označavaju ambijente), no u općem dojmu, uz pomoć opojno ljuljkave mediteranske (i aboridžinske, s obzirom na Trećićansku iseljeničku povezanost s Australijom) glazbe (Matija Antolić), ostvaren je ugodan ugođaj samodostatnog mira skromnoga malootočkog života manje-više usklađenog s prirodom, odnosno barem na sigurnoj udaljenosti od imperativa potrošačkog društva.
(GDK Gavella, Zagreb, 14. ožujka, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
