Novi singl Otrovne Kristine donosi značajne žanrovske pozitivne pomake.
Kada se prije godinu i pol dana pojavio istoimeni debitanstki album, grupa Otrovna Kristina donijela je podijeljena mišljenja ponajviše iz razloga što se gitarist i osnivač Niko Potočnjak odlučio na svoj način pozabaviti svojevrsnim Gordijskim čvorom balkanskog rocka – tj. ušao je na teritorij hard rocka koji su na ovim prostorima zauvijek u 1970-ima i početkom osamdesetih zacementirali grupe kao što su, između ostalih, Smak, Bijelo dugme, Time i Rock mašina. Zacementirali – ponajviše iz razloga što su mnogi mladi bendovi (izvan druge velike struje koju je predstavljao punk rock), taj stil oponašali i neslavno se osramotili u tom pokušaju da budu veliki, uglavnom iz potpuno krivih nastojanja.
I dan danas je taj bazen publike okrenute tom prošlom zvuku na području Balkana iznimno velik, ali ih nitko ne može inicirati na pravi način ponajviše iz pukog amaterizma i puke pogubljenosti u tome koju novu vrijednost pružiti osim kratkotrajne cover zadovoljštine u pokušaju dokazivanja doraslosti zadatku na nostalgično usmjerenim klupskim svirkama.
Pojava Otrovna Kristina možda se isprva činila kao zajebantski Potočnjakov poriv sličnog karaktera koji je, na kraju krajeva, prijetio da postane ugroza njegovih značajnijih projekata Seven That Spells i Jastreb kojima je stekao i sasvim solidnu međunarodnu reputaciju od Zagreba do Tokija. Otrovna Kristina upravo posjeduje taj arhaični hard rock zvuk u kombinaciji tekstova u kojima se može pronaći i svaki drugi kamiondžija koji veselo lupka po volanu uz „Sve ću da ti dam samo da zaigram“. No to je refleks koji se dobiva prvim slušanjem, ali je ubrzo postaje jasno da se revalorizacija ‘te slavne prošlosti’ u Potočnjakovoj realizaciji ukazala kao duboko promišljen čin u kojem se vodilo računa o svim žanrovskim okidačima.
Izuzetno težak i obiman zadak koji je Otrovna Kristina uspješno svladala prvim albumom i koji je u neku ruku zahtijevao da Potočnjak ‘zaboravi’ sve zvučne poveznice s Jastrebom i Seven That Spells, jer bi one bile neželjene stranputice. No u zadovoljenju okvira prošlosti nije bilo ostalo previše prostora za glazbenu sadašnjost, a time i budućnost. Jedan album u tom žanru nikad nije bio dovoljan.
No upravo taj najvažniji pomak Otrovna Kristina učinila je s novim singlom „Suša“. „Suša“ naime ima sve karakteristike pjesme koja se može smatrati možda i prvim pravim nasljednikom ex-Yu hard rock tradicije koji korespondira kao razumljivi i vrijedni nastavak tradicije u kojoj desetljećima nije postojao bend ili izvođač vrijedan spomena u smislu da je dodao nešto značajno novo, a ne samo da je kompletno bio zakucan (ili zatucan) u neku romansiranu verziju glazbene nam prošlosti i time od sebe stvorio karikaturu.
Osnovni razlikovni moment „Suše“ i tog ex-Yu hard rocka upravo je taj moment sadašnjosti koji isključuje hedonizam i seksizam iz žanra kao najnezgrapnijeg dosadašnjeg uljeza i uvođenje slayerovskih apokaliptičnih vizura i elemenata. Također se dogodila i podudarnost objave pjesme s postojećim drastičnim urušavanjem ovdašnjih ekonomskih i političkih sistemima pa je „Suša“ ujedno i prva hard rock pjesma s jasnim društveno-političkim komentarom, nakon ohoho godina na ovim prostorima, iako nas je Potočnjak naviknuo na svoje apokaliptične vizije i komentare vezane za ove prostore prema kojima očigledno gaji ambivalentan odnos obzirom da ga istovremeno i voli i mrzi, zbog onog što bi mogao biti i onog što jest. No takav karakter s dobrom dozom božjeg kompleksa čini se idealnim za prosvjetiteljski korak ustanovljavanja smrti i ponovnog oživljavanja balkanskog (pod debelim navodnicima) kraut rocka. A oživljava ga pronošenjem vijesti da na crnome konju dolazi suša kao kozmička pravda za sva balkanska paganska brljavljenja kojima konstantno svjedočimo.
Jasnoća i nedvosmislenost te poruke usporučena je teškim, i od svih nepotrebnih samodokazujućih detalja pročišćenim, ritmom koji tutnji i valja se kao da ga je isporučio Black Sabbath u svojim najboljim danima, čime je korski dvoglas Otrovne Kristine odjeknuo u do sad najboljem aranžmanu kad se sveobuhvatno pogleda na pjesmu.
No Potočnjak ne bi bio Potočnjak da nije dodao dva egomanijačka, ali i izvrsna, prog elementa čime je „Sušu“ glazbeno isporučio u epskim proprcijama, počevši, s uvijek za te prigode zimzelenim, gitarskim uvodom koji se dotiče klasičnih (s mirisom Španjolske) elemenata do posljednje a cappela elegije koja uplivom u sfere duhovne glazbe snažnim kontrastiranjem neočekivano pojačava katarzu na kraju pjesme u trenutku iako djeluje i kao njen smiraj.
Otrovna Kristina „Sušom“ kao da je ugasila i sahranila sve dosadašnje slijepe ulice ex-Yu hard rocka i otpuhala nepotrebne pastirske elemente iz opticaja iz obrazaca žanra. Udario je Potočnjak posred čela balkanski mentalitet, umjesto da mu se nemušto dodvorava, udario je svojim ‘mačem’ po tom Gordijskom čvoru balkanskog rocka i dao smjernice nove ere. Ere u kojoj hard rock izvođen na našem jeziku zvuči ponovno uzbudljivo, a ne kao dozlaboga dosadni bezidejni anakronizam, što je uglavnom bio slučaj do sada.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
