Tamikrest, jedna od najpoznatijih tuareških desert blues skupina, krajem mjeseca vraća se u Vintage Industrial Bar, gdje su zadnji put nastupili prije tri i pol godine. Tim povodom, njihov predvodnik Ousmane Ag Mossa govorio nam je o njihovoj glazbi i njezinoj političkoj pozadni, kako bismo dobili bolju sliku o tome što pjesme Tamikresta uistinu znače.
Kako biste opisali život naroda Kel Tamashek u 2017. godini?
Ousmane Ag Mossa: Prije svega moramo razumijeti da Kel Tamashek nemaju vlastitu državu poput Kurda. Naš narod i teritorij podijeljeni su u 5 država, a u svakoj od njih smo manjina (Alžir, Niger, Burkina Faso, Mali i Libija). Ja mogu govoriti o stanju Tamasheka u Azawadu u sjevernom Maliju. Naše stanje nije sjajno. Čak je katastrofalno. Kidal, naš rodni grad, okupirale su brojne vojske. Može se vidjeti svaka zastava svijeta osim naše. Posvuda su samo dronovi, vojna vozila, itd. Da ne spominjemo ekonomsku situaciju koja je još gora ili nesigurnost po pitanju hrane koja mori stanovništvo. Stanje je doista teško.
Glazba vašeg posljednjeg albuma “Kidal” veoma je politična. Je li uvijek bila takva?
Ousmane Ag Mossa: Da, naša je glazba oduvijek politična, u smislu da brinemo o stanju života našeg naroda. Štoviše to je i raison d’être benda Tamikrest. Kad smo bili mladi, išli smo u škole nevladinih udruga s ambicijama da postanemo odvjetnici ili diplomati kako bismo branili Kel Tamashek (što je pravo ime naroda Tuarega). No u srednjoj školi smo postali svjesni kako to neće biti moguće. U državnom školskom sustavu bili smo odbačeni, stigmatizirani kao pobunjenici, djeca pobunjenika, pa smo kažnjavani, isključivani, itd. Već tada smo bili obožavatelji Tinariwena. Svjedočeći njihovom uspjehu, zaključili smo da bi glazba mogla postati način da damo glas svome narodu.
Za koje biste zapadne glazbenike rekli da su imali najviše utjecaja na vašu glazbu?
Ousmane Ag Mossa: Moji neizbježni gitaristički uzori su svakako Mark Knopfler i Eric Clapton. Jako volimo Pink Floyd i Boba Marleyja. To su zajednički utjecaji. Ali svatko od nas ima i bendove koji su utjecali na njih u njihovome području.
Chris Eckman je učinio mnogo za vas po pitanju promocije vase glazbe kao producent i izdavač. Kako ste ga upoznali?
Ousmane Ag Mossa: Chris nam je više od producenta i menadžera. On nam je dobar prijatelj, poput starijega brata. Svirao je i na nekoliko naših albuma, te ga uvijek pozivamo da nastupi s nama kad je u mogućnosti. Upoznali smo se na Festival au Désert gdje je svirao sa svojim bendom Dirtmusic (s Hugom Raceom). Njihov je šator bio preko puta našeg. Ubrzo smo se našli kako zajedno sviramo poslije podne i uvečer. Odlučili su nas pozvati da gostujemo na albumu koji su snimili ubrzo zatim. Tu je započela avantura s Chrisom i njegovim prijateljem Peterom Weberom. Peter je postao našim menadžerom, a njih dvojica su direktori naše etikete Glitterbeat.
Čini se kako je glazba iz Malija (Tinariwen, Tamikrest, Ali Farka Touré, mnogi izvođači s Glitterbeat Records…) imala više uspjeha u dopiranju do svjetske publike nego ona iz ijedne druge afričke zemlje. Što mislite, zašto je tako?
Ousmane Ag Mossa: Mogu govoriti samo za Tamikrest, jer je to jedina povijest koju znam. Već i na samom početku imali smo uspjeha ovdje u pustinji, već tada je naša glazba kružila. No na nacionalnoj razini nije bila prepoznata, a nije ni sada. Našu glazbu elite i vlast u južnom Maliju smatraju činom pobune i nikada je ne puštaju na radio postajama i televiziji, pa naše pjesme ne poznaju mnogi na jugu. Kako bi je oni cijenili, prvo mora biti prihvaćena i distribuirana.
Je li vam Tinariwen predao štafetu, kao svojim nasljednicima, novoj generaciji glasa Tuarega u svijetu?
Ousmane Ag Mossa: Ne znam može li se tako reći. Tinariwen uvijek živi, stalno sviraju koncerte, nisu mrtvi. Sigurno je da su s nama od koljevke, Tinariwen je s nama od samog početka. Oni su nagnali i nas i druge, da uzmemo gitare i stvaramo glazbu.
Posljednjih godina mnogo vremena provodite na turneji. Kako preživljavate život na cesti?
Ousmane Ag Mossa: Kako bismo snimili naš posljednji album “Kidal”, prekinuli smo turneju na dvije godine. Nakon turneje i koncerata u Europi i Americi trebali smo se vratiti narodu i pustinji kako bismo opet otkrili korijene svoje glazbe. Suprotno tome, naš prethodni album “Chatma” iz 2013. napisan je na turneji. Bilo je komplicirano. Pokušavali smo pisati pjesme na tonskim probama, noću, po hotelskim sobama…
Gdje ste, osim u vašoj pustinji, postigli najveći uspjeh sa svojom glazbom?
Ousmane Ag Mossa: Ne znam (smijeh). Našu glazbu uglavnom dobro prihvaća istočna publika. Bili smo jako sretni i iznenađeni kako nas je rado prihvatila publika u Japanu na našoj prvoj tamošnjoj turneji u svibnju ove godine.
Mislite li da je izgledno da će doskora doći neko vrijeme pomirenja i zacjeljivanja rana naroda pustinje?
Ousmane Ag Mossa: Možemo se samo nadati. No kako bi se problem riješio, treba analizirati uzroke i naći rješenja. Dokle god država Mali (i ostale u regiji) odbijaju prepoznati i prihvatiti specifične probleme naroda sa sjevera, neće biti napretka. Dok god se uzroci ne uklone, problemi će se vraćati…
Koje tri riječi na jeziku Tamashek biste naučili nekoga tko ga ne govori i što znače?
Ousmane Ag Mossa: Maydjan : Dobar dan. Tanamert : Hvala (kažemo i allkher adjen). Allkhoriya : Sloboda! (Riječ je arapska, ali je koristimo i u našem jeziku).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
