Ovo je album The Black Keysa, zove se ‘Brothers’ i jedna je od najboljih ploča novog stoljeća

S prvim danom nove godine stiglo nam je i obljetničko reizdanje najboljeg albuma u karijeri dvojca The Black Keys.

The Black Keys ‘Brothers 10th Anniversary’

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u nastojanjima da blues formu održi relevantnom i primamljivo novim generacijama koje su zdušno zajahale val rocka slavna izdavačka kuća Chess Record iz Chicaga pokrenula je etiketu Cadet Concept koja je priglila zvuk tada sve popularnijeg psihodeličnog rocka. Nakon zavidnog uspjeha prvog izdanja eksperimentalnog sastava Rotary Connection koji su soul obojili psihodelijom, čelnici kuće odlučili su osvježiti i karijere svojih starih aduta koji su im donijeli ranu slavu na sličan način, pa su članove tog benda spojili s blues legendama Muddy Watersom i Howlin’ Wolfom, što je rezultiralo pločama “Electric Mud” (1968.) i “The Howlin’ Wolf Album” godinu dana kasnije. Ove dvije ploče izišle su u minimalističkim bijelim omotima s natpisima; na Muddyjevoj je samo pisalo ime albuma, dok je na Wolfowoj pisala izjava: “This is Howlin’ Wolf’s New Album. He doesn’t like it. He didn’t like his electric guitar at first either.”

Doista je bilo tako, Wolfu se nije sviđalo kombiniranje bluesa s psihodelijom, a bluzerski puristi među kritičarima i publikom složili su se s njim. No, kad bi se slušalo puriste ne bi bilo napretka, a blues bi vjerojatno zakržljao i ostao na rubu interesa šire publike dok ne bi vjerojatno i u potpunosti iščeznuo. Sličan scenarij vjerojatno bi mu prijetio i početkom novog stoljeća da nije bilo dva dua s američkog Srednjeg zapada koja su svaki na svoj način tradicionalnu blues formu spojili s modernim trendovima. Premda je među njima bilo i animoziteta, a čak su im i imena sadržavala međusobnu oprečnost u bojama – The White Stripes i The Black Keys – ovi sastavi su zajedničkim snagama stvorili suvremenu verziju bluesa i postali omiljenim bendovima jedne nove generacije.

U početku bolji rezultat imao je Jack White, no nakon četiri sirova albuma gitarist i kantautor Dan Auerbach i bubnjar Partick Carney udružili su snage s popularnim producentom Danger Mouseom na “Attack & Release”, utegnutu modernu ploču koja je iznjedrila četiri singla i postigla solidan uspjeh na tržištu. No, bila je to tek prva postaja velikih postignuća koja su čekala dvojac iz Ohija. Sljedeće poglavlje dolazi 2010. albumom “Brothers” koji je na prvi dan nove godine doživio svoje obljetničko reizdanje.

Kao i gorespomenuti album Howlin’ Wolfa i “Brothers” je stigao u minimalističkom pakiranju sa samoobjašnjavajućim natpisom: “This is an album by The Black Keys. The name of this album is Brothers.” A i njegov zvuk kao da je uzeo postulate ploča s Cadet Concept i preselio ih u kontekst 21. stoljeća. Čak se i naslovi pjesama poput singla “Howlin’ for You” i instrumentala “Black Mud” mogu dovesti u izravnu vezu s Howlin’ Wolfom i Muddyjevom pločom, dok će se pogotovo u drugoj polovici albuma naći i mnogo psihodeličnog soula srodnog onome Rotary Connectiona. U tom materijalu ističe se i jedini obrada s ploče, “Never Give You Up” koju je u izvornoj verziji otpjevao Jerry Butler 1968., iste godine kad su snimljeni “Electric Mud” i “The Howlin’ Wolf Album”.

“Brothers” započinje Carnyjevim sporim bubnjanjem i Auerbachovim atipičnim falestom u uvodnoj “Everlasting Light” prije nego zareda cijeli niz best of hitova kao što su “Next Girl”, zviždeća “Tighten Up”, spomenuta “Howlin’ for You” i moćna “She’s Long Gone”. Sve su to pjesme koje su postale standardnim repertoarom u klubovima diljem svijeta tijekom prethodnog desetljeća. Kada prvu polovicu ploče napucate takvim bombama, u drugom dijelu je prirodno očekivati pad kvalitete, no u slučaju albuma “Brothers” situacija je gotovo obratna jer The Black Keys potpuno briljiraju i u materijalu slabijeg intenziteta. Ovdje ključa fini mračniji soul opčinjujuće “Too Afraid to Love You” ili ništa slabija balada o ubojstvu “Ten Cent Pistol”. Koliko je autentičan taj njihov retro soul možda najbolje dokazuje činjenica da će diva tog žanra Bettye LaVette obraditi pjesmu “I’m Not the One” za koju biste svakako mogli pomisliti da je u pitanju neki hit s početka njezine karijere da je niste prije toga čuli na “Brothers”.

Reizdanje albuma dolazi u limitiranom paketu na devet singlica ili kao dvostruki LP s tri dodatne pjesme. Riječ je o broju “Chop and Change” koji je prethodno objavljen soundtracku “Twilight Sage”, zatim neobjavljenoj “Keep My Name Outta Your Mouth” te reviziji instumentala “Black Mud Part II”. Ove pjesme ne djeluju nakalemljeno na izvorni album, dapače prirodno se s njim sljubljuju i produžuju mu trajanje na preko sat vremena užitka. Sve u svemu, s desetljećem odmaka “Brothers” zvuči jednako dobro kao i prvog dana. Naravno The Black Keys će svojim narednim izdanjem “El Camino” nošenim plesnim megahitom “Lonely Boy” eksplodirati poput supernove i postići nezapamćen uspjeh nakon kojeg će naredna izdanja biti samo blijede preslike nekad moćnog benda. Ali nikad neće zvučati tako kompaktno, promišljeno i nadahnuto kao na “Brothers”, svom najboljem izdanju koje danas samo potvrđuje i svoj status jednog od najboljih albuma novog stoljeća.

Ocjena: 10/10

(Nonesuch 2010./2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X