Deset godina se čekao Ozzyjev studijski album ‘Ordinary Man’ (2020.), a njegov nasljednih došao je nakon svega tri. Najpoznatiji glas heavy metala tako je u svojoj 74. godini ispunio obećanje koje je dao čim je ‘Ordinary Man’ objavljen, a to je da se odmah prihvatio rada na novom album.
Album „Patient Nuber 9“ iskustveno i nadahnuto nastavlja od tamo gdje je „Ordinary Man“ stao, pa bi se ova Ozzyjeva kasnija plodna faza suradnje s producentom Andrewom Wattom mogla početi uspoređivati s onom između Johnnyja Casha i Ricka Rubina. Watt, koji je prošle godine osvojio Grammyja kao najbolji producent, se već pokazao kako izvrsno parira između žanrova obzirom da je radio u spektru od Eltona Johna, Eda Sheerana, Myley Cyrus i Justina Biebera, preko Post Malonea, Lane Del Rey i Selene Gomez do Eddieja Veddera i spomenutog Ozzyja Osbournea s kojim je očigledno posebno dobro kliknuo.
Koncepcije albuma „Ordinary Man“ i „Patient Number 9“ posjeduju sličnosti, ali i naglašene različitosti kad je riječ o gostujućim imenima. Konkretno, dok je „Ordinary Man“ nosio prvenstveno suradnje sa zvučnim pjevačkim imenima, „Patient Number 9“ je ustrojen po sistemu ‘tko je tko’ na gitarističkoj sceni. Album za razliku od prethodnika nema niti jedan duet pa čak ni prateće pjevače, čime je Ozzyjeva vokalna veličina u prvom planu, ali je zato nafilan gostovanjima ‘posljednjih gitarskih božanstava koja hodaju planetom’.
Jeff Beck, Eric Clapton, Tony Iommi (Black Sabbath), Zakk Wilde, Mike McCready (Pearl Jam) i Josh Homme (Queens Of The Stone Age) su svirali gitare na ovom albumu, ali je i ostali personel impresivan. Taylor Hawkins, pokojni bubnjar Foo Fightersa učestvovao je na četiri pjesme, dok je ostale odsvirao Chad Smith iz Red Hot Chili Peppers. Na bas gitarama su se izmjenjivali Robert Trujillo (Metallica), Duff McKagan (Guns N’ Roses) i Chris Chaney (Jane’s Addiction). Sav taj sami vrh instrumentalne rock kreme zadužene za ritam sekciju združeno je fanovski radio na albumu Ozzyja Osbourena točno onako kako bi album Ozzyja Osbournea i trebao zvučati, dok su pak solo gitaristi ostavljali svoj prepoznatljivi potpis.
Tony Iommi je u „No Escape From Now“ i „Degradation Rules“ udarao prepoznatljivo sabbatovski, dok Zakk Wylde kao da je oživio onu davnu fazu kad je u Ozzyjev bend došao kao nasljednik pokojnog i nikad prežaljeno Randyja Rhoadsa. Mike McCready je „Immortal“ definitvno obojao čvrsto žanrovski u strukturi heavy metala, ali je i provukao onu nit i boju tako karakterističnu za Pearl Jam.
Što se tiče Erica Claptona, učešće u „One Of Those Days“ daleko nadmašuje i njegov recentni autorski rad, skoro da je kroz sola u pjesmi ispričao i priču o sebi odlazeći stilski i do Derek And The Dominos dana u figuri koja neodoljivo podsjeća na dio sola iz pjesme „Layla“. Uz to „One Of These Days“ u kojoj Ozzy pjeva o tome kako će (ovih dana) izgubiti vjeru u Isusa ujedno je i jedna od najboljih pjesama na albumu, ako ne i najbolja.
Isto se može reći i za Jeff Becka čiji recentni rad s Johnnyjem Deppom zvuči kao učiteljeva prilagodba lošem učeniku. S Ozzyjem pak nema tih problema. S Ozzyjem Jeff Beck zvuči kao Jeff Beck i to u dvije pjesme, naslovnoj „Patient Number 9“ i u „A Thousand Shades“, pa se ne može govoriti o nekoj slučajnosti – jednostavno su tu dvije legende al pari u toj nadahnutoj suradnji u kojoj se osjeća kao da se Beck ne može zasititi sola.
Što se tiče Ozzyja, skoro da ću ponoviti i ono što sam napisao svojevremeno za „Ordinary Man“, a to je da je opet dao lekciju kako treba zvučati heavy metal i što heavy metal treba biti, a to je u prvom redu okosnica na kvalitetne pjesme, priče i stavove koji se tiču osobnosti i proživljenog. Bez toga nema ni velikih bendova, ni velikih pjevača.
Ozzy, kojem je dijagnosticirana Parkinsonova bolest, u naslovnoj „Patient Number 9“ bolno progovara o toj dimenziji i već u startu izaziva empatiju kao rijetko koji pjevač današnjice. Jednostavno znate da je to on u svojoj nutrini, na što se onda treba nadodati taj njegov x faktor ‘najsimpatičnijeg čudovišta iz glazbe horora’ koji ga prati cijeli život. Njegove tjeskobe oduvijek su bile otvorena knjiga, i tako je i ovog puta bez iznimke. Također ne treba gubiti iz vida da Ozzy Osbourne kao profesionalac uistinu nikad nije, kolokvijalno kazao, zajebao. Njegov performans je konstanta kvalitete s malo odstupanja, za razliku od turbulentnog privatnog života i to je neupitno i na ovom albumu.
Uz sve pojavljuje se još jedna zanimljiva dimenzija, a to je da se Ozzy Osbourne doima kao posljednja osoba koja iskreno otvara svoju dušu u ovom svijetu namještenih i isceniranih sreća u okolnostima koja podsjećaju na ludilo. Mora se priznati da je prešao stvarno dug put od najvećeg luđaka po mjerilima tadašnjeg normalnog svijeta, pa do onog koji se čini jedinim normalnim u poludjelom svijetu.
Na koncu slično se može preslikati i na situaciju u heavy metalu. Mnogi konstantno rade na progresiji žanra, ali ispada da su po putu pogubili njegove najvažnije značajke. Pa se treba dogoditi da Ozzy Osbourne objavi album da se stvar vrati na pravi kolosijek. Ako je netko oduvijek znao s heavy metalom, to je bio Ozzy koji ga osjeća i živi od nultog dana, kad ga je i izmislio odlučivši biti potpuna suprotnost svakom dotadašnjem pjevaču.
Ponoviti kvalitetu prethodnika nije nimalo lako, a još je teže to nadmašiti. U odnosu na „Ordinary Man“, Ozzy je s „Patient Number 9“ uspio upravo ovo potonje. Na skali ocjenjivanja, to je za bod više nego prošli put.
Ocjena: 9/10
(Epic / Sony / Menart, 2022.)