Možda na prvi pogled nategnuto i nespojivo zvuči usporedba između Herzogovog klasika i najnovijeg poglavlja o CGI medvjedu u režiji debitanta Dougala Wilsona, ali nije samo sinopsis i lokacija u Peruu signal o tome da je epizoda o povratku slavnog dlakavca korijenima stvorena na konverzaciji sa slavnim filmskim klasicima.
Njemačka fraza iz naslova prevodi se na hrvatski kao “gnjev božji” ali ne odnosi se na “Božji gnjev“, film Kristijana Milića o kojemu smo pisali prošli tjedan, već na jedan pedesetak godina stariji film u režiji luđaka Warnera Herzoga s još luđim Klausom Kinskim u naslovnoj ulozi. U njemu jedan poremećeni tip zaluđen zlatom vodi skupinu pustolova niz Amazonu u potrazi za izgubljenim blagom El Dorada. “Give me a break,” zapjevat će stariji čitatelji koji se sjećaju reklame za istoimeni slatkiš iz devedesetih.
Isti sinopsis može se prenijeti i za treći nastavak sage o Paddingtonu, medvjediću zaluđenom marmeladom i pronađenom na istoimenom londonskom kolodvoru čija je druga instalacija prije par godina iznenađujuće postala filmom s najviše pozitivnih kritika u povijesti, zasjenivši tako i vječne klasike kao što su, primjerice, “Citizen Kane”, “The Godfather” i, između ostalih i “Aguirre, der Zorn Gottes” o kojemu je bilo riječi u prethodnoj rečenici. “Give me a break”, zapjevat će na to i klasični filmofili.
Ali sustav ocjenjivanja na agregatorima poput Rotten Tomatoes koji je ovdje u pitanju je takav da dopušta simpatičnim uratcima poput “Paddington 2” koji su svima dopadljivi da nadjača klasike poput spomenutog “The Godfather” koji je u ovim revizionističkim vremenima potaknuo i meme “it insists upon itself” temeljen na duhovitom skeču iz epizode “Family Guya” i tko je tu da s vrhovnom odgovornošću sudi bilo što o ukusima u 21. stoljeću i internetskom egalitarizmu ako nije taj omraženi “klasični filmofil” čije vrijeme je prošlo, a mišljenje mu ne vrijedi ni proverbijalnog pišljivoga boba.
Možda na prvi pogled nategnuto i nespojivo zvuči usporedba između Herzogovog klasika i najnovijeg poglavlja o računalno generiranom medvjedu u režiji debitanta Dougala Wilsona, ali nije samo spomenuti sinopsis i lokacija u Peruu signal o tome da je epizoda o povratku slavnog dlakavca korijenima stvorena na konverzaciji s klasicima, već će “klasični filmofili” prepoznati konverzaciju i s drugim pustolovnim ostvarenjima smještenim u Latinsku Ameriku kao što su recimo još jedan Herzogov film, “Fitzcarraldo” ili “At Play in the Fields of the Lord” Héctora Babenca za one koje su gledali više. Oni s općenitijim znanjem zadovoljit će se prepoznavanjem kotrljajuće stijene i figura idola iz uvodne sekvence prvog filma o Indiani Jonesu, radnjom smještene, pogađate, u Peru.
Ako je potrebno prepičati zaplet izvan sinopsisa spomenutog na početku, nek bude dovoljno da se kaže da se Paddingtonova tetka Lucy osjeća loše, pa časna majka koja upravlja domom za umirovljene medvjede u Peruu (što je vrlo simpatičan koncept, mora se priznati, a tim više što spomenutu igra oskarovka Olivia Colman) u koji je nekadašnja medvjedićeva skrbnica smještena, poziva mladog medvjeda da joj dođe u posjet.
Ovakvo okružje s opaticama redatelju dopušta da u film uključi i reference na filmove kao što su “Black Narcissus” iz 1947., ili za one općenitijim znanjem, barem “The Sound of Music”, dok Paddington i proširena obitelj Brown odlaze na put u džunglu gdje iznajme usluge vlasnika broda Huntera Cabota (Antonio Banderas koji ima i još nekoliko cameo uloga) koji ih ima odvesti do stijene Rumi, lokacije povezane s mitom o izgubljenom blagu Inka.
Sve navedene i brojne druge filmske reference inače pravocrtnu “trojku” prilagođenu vrlo mladom gledateljstvu čine privlačnijim izdankom franšize i njihovim odraslima koji ih obično i vode u kino, pa moram priznati da mi je kao takav – unatoč slabijim ocjenama od kritike i publike u odnosu na prethodnike – ujedno i najzabavniji izdanak sage do sad.
Također, nakon nekoliko u zadnje vrijeme u našim kinima odgledanih filmova za mlađu publiku koji su patili ne toliko od loše sinkronizacije, koliko od lošeg prijevoda na hrvatski jezik (stravični “Mufasa” i tek mrvicu bolji “Transformers One”), “Paddington in Peru” pokazuje da se i tu posao može odraditi dovoljno dobro, čak iako je u pitanju format igranog filma u kombinaciji s CGI animacijom, a koji obično polučuje još slabije rezultate po tom pitanju nego standarndi animirani filmovi.
Ako imate djecu, a želite i sebi priuštiti solidnu zabavu dok provodite vrijeme s njima, “Paddington in Peru” je izbor za vas. A ako mislite da biste više biste uživali gledati kako na istoj lokaciji Klaus Kinski tone u ludilo i pritom stvara osjećaj nelagode redatelju i cijeloj ekipi, kao i vama kao gledatelju, onda vam mogu preporučiti jedan dijamant iz 1972. koji se zove “Aguirre, der Zorn Gottes”. U današnje vrijeme internetskog egalitarizma, razlike između ova dva naslova su zanemarive.
Ocjena: 7/10
(StudioCanal / Columbia Pictures, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
