‘Pain & Gain’ nije film koji će vas ostaviti u dubokom promišljanju, ili osvojiti svojom umjetničkom vrijednošću, ali će vam ponuditi više od dva sata kvalitetne i lagane zabave, baš kako to i možemo očekivati od Michaela Baya.
Za jednog od najomraženijih i najpljuvanijih redatelja u novijoj filmskoj povijesti, Michael Bay radi itekako dobar posao, i pritom zarađuje masne pare. Pomalo je paradoksalno da nakon toliko pljuvanja od strane medija, kritike i gledatelja, i dalje slovi kao jedan od najprofitabilnijih filmotvoraca, čiji se svaki film višestruko isplati. To je uglavnom bio slučaj sa visokobudžetnim akcijskim ili SF spektaklima, no i Bay se zaželio nečeg novog. Zato je u njegovo preplanuloj kalifornijskoj glavi već neko vrijeme kuhala ideja o maloj priči koja bi koštala siću, a mogla bi pokazati svijetu da taj redatelj zna nešto više od eksplozija i grandioznih akcijskih scena. Tako je nastao „Pain & Gain“.
Temeljen na istinitoj priči iz sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, „Pain & Gain“ se bavi trojicom bodybuildera, koji nezadovoljni svojim životom, odluče napraviti neke radikalne promjene. Njihov vođa je Daniel Lugo (Mark Wahlberg), podvojena ličnost kojem je fitness religija, a jedina želja da prekroji Ameriku i Amerikance po svojoj mjeri. Tu je i Adrian Doorbal (Anthony Mackie), kojem je Lugo idol i koji će također učiniti sve da popravi kvalitetu svog života. Posljedni član ove bande je Paul Doyle (Dwayne Johnson), slaboumni bivši robijaš i mrcina od čovjeka, u pravom smislu riječi. Oni skuju plan da otmu i opljačkaju bogatog lokalnog poslovnjaka Victora Kershawa (Tony Shalhoub), no kako to obično biva, stvari krenu po zlu…
Odmah valja napomenuti da je „Pain & Gain“ jedna vrlo lako gledljiva (premda u par trenutaka prilično krvava) pop-corn kino akcijska komedija, koju treba biti spreman gledati potpuno otvoren za nelogičnosti ili poneku, za priču nepotrebnu, spotovsku scenu. Bay je namjerno napravio veliki odmak od svojih prijašnjih filmova, tako da ovdje nećete moći vidjeti eksplozije, nabrijane akcijske scene i specijalne efekte od kojih boli glava. Sve je manje više podređeno trojici glavnih likova, te cijelom nizu sporednih čudaka koji prodefiliraju ekranom tijekom filma (Ed Harris, Rebel Wilson, Ken Jeong i mnogi drugi). U takvom svijetu, u kojem je Bay ostao bez svojeg glavnog oružja kada u priči zagusti, zabavno je gledati kako se izvlači, i mora se priznati, vrlo spretno vodi tu karavanu prema svom kraju. Biti će tu ponovno slow motiona, hero shotova, money shotova, puno golotinje i zgodnih žena, nabrijanih automobila i spotovski snimljenih i montiranih scena, ali hvala bogu, one ovdje nisu same sebi svrha, nego vrlo kvalitetno dočaravaju Floridu onog vremena. Bay koristi i druge znane, ali svejedno efektne trikove, poput pričanja priče kroz monolog svakog od likova, flashbackova u prošlost i nelinearnosti, kako tih dva sata ne bi slučajno bilo dosadno.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=HvMsuONpTLo[/youtube]
Ipak, nakon prve polovice koja je apsolutno genijalna u svakom pogledu, primjetan je pad kvalitete, pogotovo što se tiče same priče, koja postaje pomalo naporna. Tada i likovi, koji su od samog početka bili samo kartonski dvodimenzionalni prikazi (premda, mora se reći, vrlo kvalitetni), postaju karikatura sami sebi, pa dolazimo do općenito najveće boljke Bayevih filmova: očiglednih pokušaja nasilnog guranja ‘zabave’, kada ona uopće nije potrebna, što rezultira trash kontraefektom.
No i to možemo nekako pregrmjeti, jer ovaj film ima još jedan vrlo dobar i jak adut: kompletna glumačka postava je apsolutno briljantna. Glavni trojac je konstantno zanimljiv, pojave su koje je vrlo ugodno gledati na ekranu i uživati u njihovoj čestoj maloumnosti. Sva trojica igraju praktički iste likove, ali im svaki daje nešto svoje, posebno. Oni su u neku ruku i produžena ruka koji ga i u stvarnom životu mrze, dok je on inkarnacija otetog Kershawa, osobe koja je možda gad, ali nije krivac zato što ima to što ima. Ako ćemo biti potpuno objektivni, niti jedan njegov film nije loš. Ali pojava plavokosog kalifornijskog playboya koji vozi Ferrarija i spava s top modelima, u običnom čovjeku izaziva prijezir i mržnju. Volio bih vjerovati da je Bay namjerno povukao takvu paralelu, i sebe prikazao kroz osobu koju ne treba mrziti samo zato što jest ono što jest.
Na kraju, premda je i dalje prilično isprazan i neemotivan film, koji tu i tamo pokuša prenijeti neku poruku o tome koliko nam mozak nekada može biti ispran i koliko i najbanalnije stvari u rukama glupih ljudi mogu biti opasne, „Pain & Gain“ je zabavan i kao takav ispunjava svaku svoju funkciju. Kritika obično pljuje Bayeve filmove jer su samo šminka bez neke prave dubine, ali činjenica ostaje da je „Hrid“ jedan od najboljih akcića zadnjih 20 godina, da su „Bad Boysi“ među top buddy-buddy komedijama, a da su „Transformersi“… pa filmovi o robotima koji se pretvaraju u automobile! Što očekivati od takvih filmova? S tim pitanjem u glavi treba pristupiti i „Pain & Gainu“. Odgovor je samo jedan: ako vam se gledaju teški i duboki filmovi, europska kinematografija ih je puna. Ako želite dobru i laganu zabavu, Bay neće razočarati.
Ocjena: 7/10
(Paramount Pictures, De Line Pictures, Platinum Dunes; 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
