Bend iz Los Angelesa kojeg su osnovala tri brata Sebastian Danzig, Remington Leith i Emerson Barrett čija pjesma ‘Lonely’ uskoro broji 100 milijuna pregleda na Spotifyju u ponedjeljak 3. lipnja stiže premijerno u zagrebačku Tvornicu kulture. Tim povodom sva tri brata su se okupila oko Zooma za intervju u kojem su ispričali svoju neobičnu životnu priču. Također, u trenutku razgovora bend je šutio ‘kao zaliven’ oko činjenice da je glazbeno sudjelovao u nadolazećem filmskom hitu ‘Joker: Folie à Deux’, a prije tjedan dana braću je usred snimanja video spota ‘Just My Type’ zatekla vijest da ih je majka zauvijek napustila.
Sebe ste prozvali fashion-art rock bendom. Što to konkretno znači?
Sebastian Danzig: Reći da si rock and roll bend više ne znači ništa, posebno u Americi. To nimalo ne izražava što si ustvari. Ako to kažemo onda nimalo ne pokrivamo aspekte onoga što mislimo da jesmo. Na ovaj način povezujemo glazbu, umjetnost i modu, tri stvari koje nas zanimaju i kroz koje se izražavamo. Pored toga to izaziva i ovakva pitanja: „Što je to fashion-art rock bend?“ Mislimo da je to dobro, jer pobuđuje neki interes, a svatko tko iole prati glazbu bilo gdje u svijetu će zaključiti da smo alternativni rock bend, bez obzira što mi govorili o sebi.
Emerson Barrett: Mislimo da je to zabavno prije svega.
Što onda možete reći o vizualnoj estetici japanskih animirani filmova i stripova primjetnu u vašem imidžu?
Emerson Barrett: To je isto jedna dimenzija Palaye Royalea koja nam dopušta da se izrazimo vizualno kako bi se upotpunila priča o kompletnom životnom stilu. To se nekako doima većim od života samo po sebi jer je nadahnjujuće.
Vi ste poput bendova Kings Of Leon i Greta Van Fleet – tri brata koja su osnovala rock bend. Možda idealna prilika da od vas saznam kako se braća uspiju dogovoriti oko uloga u bendu i izbora instrumenta. Koja je vaša priča?
Sebastian Danzig: Imamo sreće što nam je majka talentirana za glazbu i što nas je usmjeravala još od malih nogu. Uz to je na nama primijenila i jedan trik. Emerson je imao dvije, Remington četiri, a ja šest godina kad nam je rekla da izaberemo instrumente koji nam se sviđaju. Remington je rekao da on ne želi instrument, već da želi biti pjevač, stoga je i postao pjevač. Ja sam uzeo gitaru, a Emerson je onako mali lupao po bubnjevima i tako je i ostalo. Naravno da smo se svađali i tukli kao i sva braća kasnije, ali imali smo nekako zajedničku viziju da smo mi bend i nekako se svatko držao svoje uloge. Kasnije smo željeli raditi dobru glazbu, putovati svijetom i imati veliku bazu obožavatelja. Naravno da stvari ne idu lako i da smo imali uspone i padove, ali mislim da smo imali i sreće što smo ostali zajedno na okupu, evo, deset godina otkad smo objavili naš prvi album. Možda je tako upravo zato što smo bratski povezani i što se brinemo jedni za druge. Prirodno nam je da smo zajedno, valjda zato možemo stalno biti na turnejama i da nam je sve bolje i bolje.
Remington Leith: Puno glazbe… Uvijek je puno glazbe oko nas i to je dobro za sve.
Kaže se da kad snimaš svoj prvi album imaš cijeli dotadašnji život da ga pripremiš. Mi smo imali materijala za dva albuma.
Je li istina da je Paul Weller obiteljski prijatelj koji je dao blagoslov vašoj majci da vas ispiše iz škole kako bi se mogli posvetiti karijeri kao bend?
Remington Leith: Da istina je. Bio je u Los Angelesu i išli smo mu na koncert kad je to rekao našoj majci. Jest da je bio pijan u tom trenutku (smijeh). To je bilo potpuno ludo jer nije bio ni upoznat nešto previše s našim talentima, znanjem i kvalitetom, ali on je autoritet i držali smo se tog njegovog savjeta. Nije bilo nimalo lako, ni donijeti odluku, ni ono što je potom uslijedilo, ali nekako smo zaplivali i upustili se u sve to i jebeno volim tog čovjeka što je rekao to što je rekao. Obožavamo Paula Wellera jer je rekao našoj majci da nas ispiše iz škole zbog rocka. Vjerovala mu je i naša majka koja nas je potom otišla ispisati iz škole.
Po prvi put dolazite u Hrvatsku. Što znate o njoj, osim možda onog slogana „Mala zemlja za veliki odmor“?
Emerson Barrett: Gledam slike i izgleda mi jebeno prelijepo! Ja sam uzbuđen što dolazimo u Hrvatsku po prvi put. Uvijek je za nas uzbudljivo vidjeti novu zemlju u kojoj dotad nismo bili, posebno ako dođemo negdje gdje publika možda i zapjeva neki naš refren, to je uvijek poseban osjećaj.
Imate li iste set liste za zemlje u koje dolazite po prvi put i one u kojima vas već dobro znaju?
Sebastian Danzig: Da, to svakako utječe na koncertne set liste. Uvijek ih prilagođavamo upravo ovisno o tome sviramo li negdje po prvi put ili već dolazimo pred poznatu publiku. Obzirom da u Hrvatsku dolazimo po prvi put, želja nam je da publika upozna što je više moguće cijeli Palaye Royale svijet, dakle best of presjek sa svih albuma i EP-ija. Stoga se hrvatska publika svakako ne treba bojati da će biti zakinuta za „Boom Boom Room“ period.
Kad ste već spomenuli „Boom Boom Room“, nema previše situacija da netko da skoro identičan naziv svom prvom i drugom albumu. Prvi album vam se zove „Boom Boom Room (Side A)“, a drugi Boom Boom Room (Side B)“. Kako je došlo do toga?
Sebastian Danzig: Kaže se da kad snimaš svoj prvi album imaš cijeli dotadašnji život da ga pripremiš. Mi smo imali materijala za dva albuma. Za nas je „Boom Boom Room“ era započela puno prije nego li smo došli do ugovora s diskografskom kućom. Nakon što smo se preselili u Los Angeles, svirali smo non-stop u podrumu naše kuće kojeg smo zvali Boom Boom Room. Tamo smo radili i tulume na kojima smo svirali jer smo bili premladi da bi svirali po klubovima u Los Angelesu. Tada smo se još svali Kropp Circle. Doslovce smo organizirali koncerte u podrumu naše kuće za vršnjačku ekipu, tako smo počeli. Kad smo potpisali ugovor mi smo već imali hrpu autorskih pjesama na raspolaganju i samo smo trebali odabrati one koje su nam se u tom trenutku činile najboljima. Na prvom albumu ih se tako našlo 15, a imali smo ih puno više, puno i previše da se na prvom albumu nađu sve koje smo željeli. Tako da je bio logičan potez da se na drugom albumu pronađu i ostale koje smo voljeli iz te ere kad Palaye Royale doslovce nije svirao prave koncerte.
Emerson Barrett: Sve je započelo kad su nas roditelji moje bivše cure angažirali da im sviramo na zabavi u pravom Boom Boom Roomu u New Yorku i tada je cijela ta era započela tamo negdje 2013. godine.
Sebastian Danzig: Da tada je sve počelo, jer smo počeli pisati vlastite pjesme…
Remington Leith: Potom od te 2013. do 2016. nismo više vidjeli dnevnu svjetlost koliko smo vremena provodili u našem Boom Boom Roomu.
Teško je ne primijetiti taj neki čudni dualitet kod vas i kasnije, naime u razmaku od svega 30 dana ste objavili dva EP-a. U prosincu prošle godine je izašao EP „Sextape“, a već u siječnju ove godine „Songs For Sadness“. Koja se priča krije iza toga?
Sebastian Danzig: Počeli smo sa snimanjem novog albuma, koji će biti uskoro objavljen, u lipnju prošle godine i dovršili ga u kolovozu. Snimili smo puno pjesma tijekom tog perioda. Nismo se opterećivali time što snimamo i one pjesme koje neće ući na album jer su imale drukčiju priču, jednostavno smo sve bilježili. I kad je došlo vrijeme da počnemo razmišljati o promotivnim aktivnostima oko novog albuma počeli smo sve to preslušavati. Shvatili smo da bi bilo šteta da te pjesme budu zaboravljene i došli na ideju da ih objavimo kroz dva EP-ija potpuno nevezano za album i to je imalo smisla učiniti baš prije objave albuma. „Sextape“ donosi grublji rock, dok je „Songs For Sadness“ atmosferičan, u sporijem tempu i u pratnji gudača. Mislimo da to daje jednu drugu dimenziju doživljaja o tome kakav smo uistinu bend.
Remington Leith: Ti EP-iji nekako dolaze kao predjelo pred izlazak novog albuma. Rad s diskografskom kućom je jednoličan. Diskografi obično žele da svakih godinu i pol dana snimite album i to im je dovoljno, ali mi radimo daleko više pjesama nego što zahtijeva ta rutina. I onda smo vodili razgovar u smislu: „Što ako ne krenemo u promociju? Što ako samo taj višak materijala objavimo online i vidimo što će se događati? Neka pjesme koje nisu na albumu na neki svoj način urade promociju. Neka ta glazba bude tamo negdje, ne samo zbog fanova, već i zbog toga da se i mi osjećamo bolje.“ Tako smo na kraju i odlučili. Objavili smo ta dva EP-ija bez ikakve pompe i promocije. Samo smo ih pustili da žive svoj život i da idu nekim svojim putem. Nekako je i nama bila dobro došla ta pauza.
Emerson Barrett: Novi album je potpuno spreman za objavu, a mi smo spremni i odmorni da ga krenemo promovirati, jer i novi album smo radili na način da zvuči kao kad dođete na koncert Palaye Royalea; brz je i glasan. Snimili smo album iza kojeg stojimo sa svojim uvjerenjima, album kakav smo oduvijek željeli snimiti. Intermezzo s EP-ijima je bio dobar i iz razloga što je album potpuno drugačija priča i uzbuđeni smo kako će publika reagirati jer pokazujemo neke drukčije trikove koji se možda od nas ne očekuju.
Nije baš bilo očekivana ni suradnja s Pussy Riot. Naime 23. lipnja prošle godine ste objavili zajednički singl “Debilitate”. Kako je došlo do toga?
Sebastian Danzig: Upoznali smo se jezgrom benda Pussy Riot tijekom pandemije, družili smo se dok smo snimali album „Fever Dream“. Pjesma „Debilitate“ je došla u trenutku kad smo završavali album i ispalo je da bi bilo dobro da je to duet s Nadiom iz Pussy Riot. Ona je borbena aktivistica koja drži do svojih uvjerenja.
Emerson Barrett: Ona je stvarno unijela ‘ono nešto’ u tu pjesmu i jako nam se svidjelo. ‘Ubila je’ i drago nam je što smo to zajedno napravili. Bilo je toliko dobro da razmišljamo o još nekoj suradnji s Pussy Riot u budućnosti.
Znači li to da ćete i vi biti više angažirani oko društveno-političkih tema u vašem izričaju?
Sebastian Danzig: Ne. Mislim da je najdalje što smo došli u tom smislu gun violence kritika u pjesmi „Massacre, The New American Dream“ na albumu „Bastards“, ali smo odlučili da nismo mi ti koji stalno trebaju upućivati kritiku ako nešto ne valja sa svijetom, jer sa svijetom uvijek nešto ne valja. Ne želimo sami sebi onemogućiti da pišemo i o nekim pozitivnim stvarima ako to želimo. Ako vas publika prepozna kao bend koji je stalno kritički usmjeren, onda se očekuje da takvi morate biti uvijek.
Remington Leith: Mi uvijek pišemo tako da krećemo iz nutrine, od osjećaja. Nikad ne pišemo na način da odaberemo subjekt o kojem ćemo pisati. Ako se to i dogodi, do tog subjekta smo došli na nekakav nama prirodan i logičan način jer smo krenuli od osjećaja. Nikad se ne forsiramo pisati o nekom subjektu ciljano. Ja sam na osobnom primjeru primijetio da kad god počnem o nečemu pisati na silu, da to nikad ne ode u željenom smjeru, u smislu da je čisto i iskreno onako kako bi trebalo biti.
Spomenuti album „Bastards“ je izašao u najnepovoljnijem trenutku, u svibnju 2020. godine u vremenu najžešćeg locdowna. Žalite li zbog toga?
Emerson Barrett: Apsojebeno ne!
Sebastian Danzig: Taj album smo snimili 2019. i njegov izlazak i turneja za 2020. su već bili dogovoreni. Puno ljudi ne zna kako glazbena industrija funkcionira. Da bi se glazba pojavila na Spotifyju i ostalim servisima ona mora biti poslana puno ranije, 4-5 mjeseci ranije. U slučaju albuma „Bastards“ to je bilo u siječnju 2020. godine. Imaš datum izlaska, imaš planove za početak promocije i obustaviti sve to je blizu nemogućeg, osim ako si velik i jak kao Taylor Swift, pa možeš zaustaviti tu mašineriju i prolongirati stvari. Dakle, kad je jednom to u sistemu, nema više natrag. Naše tempiranje je bilo loše, ali ne zbog nas, već zbog svima dobro poznatih događaja. S druge strane pjesme „Anxiety“ i „Lonely“ s tog albuma su došle do ljudi brže nego što bi inače došle jer su mnogi bili tjeskobni i usamljeni u tom periodu. Mi nismo bili na turneji, niti smo bili u mogućnosti svirati te pjesme pred ljudima, ali one su do njih ipak došle jer su, možda je to glupo reći da ne budem krivo shvaćen, došle u pravom trenutku. No s naše strane gledano, one su napisane i snimljene 2019. kad nitko nije mogao pretpostaviti što će se dogoditi. Čak i da smo mogli sve zaustaviti, ne bi na to pristali jer se ne želimo vraćati u prošlost i biti tamo zatočeni. Stoga smo doslovce čim je „The Bastards“ bio objavljen, već idući mjesec ušli u studio kako bi pripremali novi materijal. Znali smo da „The Bastards“ ne možemo promovirati i da ne možemo ići na turneju. Stoga smo rekli: „Ok, nastavljamo dalje“. „Fever Dream“ je za nas bio album izlječenja, nešto što nas je još više zbližilo koliko god mi bili bliski dotad. Čak mogu reći da smo u vrijeme nastanka albuma „The Bastards“ bili u nekim čudnim odnosima, kao da nismo znali na pravi način komunicirati međusobno.
Emerson Barrett: Iako nikad nismo album „The Bastards“ proživjeli na turneji, nikad ne bih mijenjao tok vremena nakon toga upravo zato jer nam se dogodio „Fever Dream“. A opet „The Bastards“ je prošao možda i bolje nego da smo išli na turneju zahvaljujući pjesmi „Lonely“ koja je na Spotifyju preslušana skoro 100 milijuna puta.
S druge strane, pokrenuli ste niz “pop-up trgovina” tijekom pandemije u Engleskoj, gdje su obožavatelji iz te zemlje mogli prisustvovati posebnom maloprodajnom događaju kako bi kupili robu benda bez plaćanja međunarodnih troškova dostave. Jeste li ostali pri toj praksi i nakon pandemije.
Sebastian Danzig: S obzirom da je to bio period bez koncerata to su bile jedinstvene prilike da se družimo i upoznajemo s fanovima. A također je to bila prilika da predstavimo i neke druge stvari koje radimo, ja sam primjerice nudio i svoje likovne radove, jer nisam samo glazbenik. No svijet se opet otvorio za koncerte, a najbolje Palaye Royale iskustvo ipak je na koncertima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
