Trap je trenutno najpopularniji glazbeni žanr u Hrvatskoj, ali i šire, u to nema sumnje. Sumnjati možemo, kao što je to istaknuo kolega Ivan Laić, jedino u to hoće li se na hrvatsku inačicu trapa s višedesetljetnim odmakom gledati kao danas na crodance, no o tom potom, ako ostanemo živi.
Još nije izašao niti tradicionalni “recap video” ovogodišnjeg RockLive festivala, a ista je ekipa na gotovo istom prostoru u koprivničkom Kampusu već organizirala novi festival – Panic Room. Razlika između RockLivea i Panic Rooma je ta što je potonji u potpunosti orijentiran na trap žanr i što za razliku od svog velikog brata dovodi samo najaktualnije trap izvođače, ne robujući pritom ideji da svugdje treba biti “za svakoga ponešto” ili pak računici da se “pokriti” možeš jedino ako uz aktualna imena dovedeš i one koji već gotovo pola stojeća sviraju na svim festivalima i manifestacijama poput Zabranjenog pušenja, Partibrejkersa i mlakog piva Savršenih marginalaca.
Treba, međutim, pohvaliti organizacijsku ekipu jer je promptno prepoznala što danas prolazi, a time na festival i privukla ekipu kojoj i priliči ići na razne festivale – jedva punoljetne, tek punoljetne i malo starije punoljetnike, a ne novopečene roditelje s djecom koja na glavama imaju gargantuozne zaštitne slušalice za buku. To naravno ne znači da bi ovi drugi trebali prestati ići bilo gdje izvan svoja četiri zida ili pak da na takva događanja ne bi odmalena trebali navikavati svoju djecu, nego da se može ići ukorak s vremenom, ako ne robuješ nekim svojim idealima i postulatima, kao na primjer da je jedina muzika vrijedna pažnje ili festivala ona koju smo i sami slušali kad smo bili stari kao ovi koji su u subotu došli na Panic Room.
O tome je li hrvatski trap smeće ili nije, nećemo, no reći ću samo da zapravo ne postoji opravdani razlog zbog kojeg bi netko veličao jedno ili ignorirao drugo, osim toga da polazi od sebe i vlastitog ukusa što ne može biti realan ili mjerljiv način na koji se postavljaju stvari.
To dokazuje i publika koja se, osim što izgleda kao da je ispala iz nekog futurističkog japanskog filma, sa svojim zblajhanim frizurama i metropolitanskom street style cyber estetikom, na koncertima ponašala isto kao što su se nekad klinci ponašali na punk – rock koncertima. Urlanje, poganje, skakanje, ruke u zraku, nošenje na ramenima… Razlike, zapravo i nema pa bi netko tko je gluh ili ga je u šumi kao feralno dijete odgojio čopor majmuna zbog čega ne poznaje ustaljene socijalne konvencije ili povijest popularne kulture, mogao pomisliti da je to jednostavno onako kako se ljudi uvijek ponašaju na koncertima, neovisno o glazbi koja dopire iz zvučnika.
Trap je za trap generaciju punk punk generacije, htjeli si mi to priznati ili ne, kao što si možemo ili ne moramo priznati da to uopće nije loše.
Muzički je taj subotnji trap koji je dopirao iz spomenutih zvučnika bio bez iznimke s matrice pa je zbog toga zvukom bio i kudikamo kvalitetniji nego zvuk na većini punk koncerata na kojima sam u životu bio, a bio je glasniji i od većine alternativnih koncerata na kojima sam bio, a što pak dokazuje anegdota zabilježena u televizijskom prijenosu utakmice Slaven Belupa i Istre 1961 koja se istovremeno odvijala na gradskom stadionu nedaleko od Kampusa pri čemu je komentator u televizijskom prijenosu primijetio da se u Koprivnici “nešto zbiva” te zaključio da je vjerojatno riječ o festivalu ili svadbi.
Slični su u svojoj dubokoj suštini čak i tekstovi, osim što koriste takozvani Gen Z žargon i vokabular prilagođen onome što je onima koji su te tekstove pisali urezano u tkanje odrastanja. Za Sex Pistolse je to, na primjer, bila “anarhija” pa su vikali “I am an Antichrist/ I am an anarchist/ Don’t know what I want but I know how to get it”, a ovi danas viču “Cijeli život ljigav (Slatt!)/ Bit ću dobar nikad (Hej!)” ili “Popstar, popstar, nikad nemam vremena/ Popstar, popstar, pijem u ponedjeljak” i još štošta što nisam upamtio.
Zasad rezultat utakmice između trapa i prežitaka onoga što je nekad bio trap za nekadašnje klince ide u prilog trapu i to s otprilike 2:0.
Što se pak samih izvođača tiče, ako čitate ovo da biste pročitali tko je imao kakav show, tko je izveo koje pjesme ili uopće kako se zovu ti svi izvođači, moram vas razočarati jer nemam pojma niti sam se potrudio previše saznati jer je možda važnije reći nešto drugo.
Svi ti izvođači međusobno se jako dobro znaju pa su svi stalno pored pozornice i međusobno se zovu na stejđ “bacat jedni drugima versove”. Zato je na stejđu konstantno minimalno pet ljudi koji su međusobno nominalno različiti izvođači i svi stalno, zapravo, izvode sve. Tako nešto na našoj je “alternativnoj i nezavisnoj” pa čak i rap sceni (koja je to u svjetskim okvirima uostalom prva i “isfurala”), sasvim nezamislivo i pravo je osvježenje za nekoga tko je navikao na “standardne festivalske koncerte”.
Osim toga, na stejđu im osim stola za DJ-a za neprestano skakanje i divljanje ne smeta cijelo čudo glazbene opreme, a s obzirom da sve ide na matrice i da svaki mikrofon stalno ima autotune, ne moraju čak niti u slobodno vrijeme ići u teretanu i vježbati disanje kako bi mogli skakati i pjevati točno istovremeno. Njih kao i publiku za sve to skupa boli ona stvar, jer poanta ovdje niti nije doći na festival i publici prezentirati svoje umijeće sviranja i pjevanja koje se mukotrpno brusilo na probama. Tako je, kako je, sviđalo se to meni ili bilo kome drugome ili ne, ali da je neopterećujuće pa čak i zabavno, sa masivnim subovima i stroboskopom koji ti svako toliko šilji očne rožnice i uzrokuje moždani tinitus – jest.
To sranje je kao TikTok – jednom kad krene ne prestaje. Ono što me osobno nevjerojatno nervira kod TikToka je što ga se ne može “pauzirati”. Jednom kad otvoriš tu đavolju aplikaciju, content jednostavno krene i ide unedogled. TikTok generacija to je svjesno ili nesvjesno preslikala na način na koji nastupaju live – jednom kad krenu, content samo ide, isprepliće se, nema pauza između pjesama i ne staje osim kad je gotovo, odnosno onda kad posljednji izvođač službenog lineupa izvede posljednju stvar.
Kad je bilo gotovo ne znam jer sam otišao na 30 Zoni koja je čak i meni koji ništa ne razumijem bila očajna.
Za konačni rezultat 3:0 u gostima, još jedan podatak. U gradu se istovremeno održavao i metal koncert Vicious Conquistadors vol. 6 u dvorištu Pixela na koji sam također planirao svratiti jer su ti koncerti dosad mahom bili dobro posjećeni, a iako o metalu također ne znam ništa, i kvalitetni jer organizator Ivan Osrečak zna što valja, a onda to i dovede.
Ovaj put, međutim, dobio sam dojavu “da je na metalcima dvadesetak ljudi” dok je Kampus istovremeno bio krcat pa nisam imao volje skoknuti na drugi kraj grada. Možda se radi o lošem danu za metal, možda su svi metalci otišli na more ili doma programiraju i igraju WoW, a možda ni metalce više zapravo ne zanima metal, ali se još nisu potrudili prihvatiti nešto drugo pa je vrijeme metala u gradu koje traje već nekoliko desetljeća ipak polako na zalasku.
Još ćemo vidjeti, no jedno ostaje sigurno – za klince je trap novi metal and the future is now, old man.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
