Gotovo da smo ga zaboravili nakon albuma ‘Caustic Love’ i izvarednog koncerta godinu dana kasnije, tj. 2015. godine na zagrebačkom INmusicu.
Bili smo negdje blizu Vrgorca u kršu prošaranom makijom kad je Paolo Nutini ‘preuzeo volan’. Kasno popodne, gotovo predvečer, možda najljepša dionica hrvatske autoceste kroz Dalmaciju, taj potez od Ploča do Šestanovca (ili obratno). Gdje ste uglavnom sami na autocesti i u najvećim špicama sezone dok vozite kroz veliki usjek biokovskog masiva i gdje vam se na horizontu doslovce ukazuje sedam gora, neizostavni detalj svake bolje bajke. A svuda oko vas je kameni krajolik na kojem makija vodi stoljetnu bitku ozelenjavanja bijelih stijena.
I onda iz zvučnika zagrmi vokal protisnut kroz 24-karatne hrapave glasnice koji momentalno podsjeti na vokalnu eskapadu Roberta Planta u „Whole Lotta Love“, ali zarobljenu u neki organski loop dok preko toga ženski glas kao da čita vijesti zajedno u kombinaciji s psihodeličnim udarima ostalog instrumentarija. Iako je nosilo šmek Led Zeppelina, ipak je sve odzvanjalo kao da je tu uvodnu pjesmu „Aftermath“ slagao jedan Gil Scott-Hernon. U tom smislu je Nutini ‘preuzeo volan’, jer se u brzo složismo da bolji sountrack za tu vožnju nismo mogli ubosti.
I kao da nam je i sam Nutini potom poručio kako ničega nema na radiju u narednom laid back zgoditku „Radio“ meanderiravši ga unutar vintage okvira u kojima u današnjici najbolje plivaju jedni The War On Drugs, zakucavši potom i s baladom „Through The Echoes“ kako bi slušatelje valjda uvjerio kako ničeg slučajnog nema na ovom rock-soul albumu koji nakon punih osam godina dolazi kao nasljednik također izvrsnog prethodnika „Caustic Love“.
Teško je izvesti zaključak da je ovaj Škot talijanskih korijena koji kao da je načinjen od rebra Otisa Reddinga preveslao industriju, jer je to već jednom učinio s „Caustic Love“ izbjegavajući svako ‘setapiranje’ svog lika i djela kao croonerskog nasljednika, odnosno kopije, Roda Stewarta.
No s „Last Night In The Bittersweet“, čije se sedamdesetminutno trajanje iščitava i kao nadoknada slušateljima što ga nije bilo tako dugo s novim materijalom, Nutini odlazi daleko dalje od prethodnog albuma. Uskače on i u post punk obrasce („Lose It“ i „Petrified Love“), ne boji se ni američkog countryja („Abigail“), ni približavanja toplim vožnjama na tragu Toma Pettyja („Desperation“), a udara moćno i u smjeru Dylanove „Desire“ faze obzirom da njegov „Children Of The Stars“ štošta duguje jednoj „Hurricane“, ali i tu nekako vraški dobro ‘zakopanoj’ dok iscrtava obrasce ponašanja (još jedne) izgubljene generacije.
Dinamički raspon ovog u potpunosti organskog albuma također fascinira obzirom da postoji niz balade koje iz akustične tišine gradacijski rastu, pa zbog „Everywhere“, „Stranded World (Interlude)”, „Heart Filled Up“ i lennonovske „Julianne“ ovaj uradak ste jednostavno prisiljeni slušati glasno u želji da upijete svaki njegov djelić.
Bili smo negdje kod Ogulina kad je starija kćerka sa zadnjeg sjedala zavapila: „Možemo li malo promijeniti muziku? Ovaj album se vrti otkad smo krenuli.“ Djeci recenzenata je nekad teško. Posebno kad stara duša poput Paola Nutinija briljira. „Last Night In The Bittersweet“ je predivna vožnja kroz ono što bi se kolokvijalno nazvalo najboljim glazbenim obrascima zadnjih 50 godina. Koliko god mu je bila duga, slatka i gorka ‘prošla noć’, iznjedrio je najbolji album u svojoj karijeri.
Ocjena: 10/10
(Atlantic / Dancing Bear, 2022.)