Sinoćnji susret s britanskim bendom u mom slučaju ima svojevrsne odlike treće sreće jer mi se donekle činio boljim od prethodna dva. Ali pitajte me za deset godina koliko ću ga se sjećati.
“Baš me zanima kaj buš napisal sutra u reportu,” dobacuje kompić na izlasku sa sinoćnjeg još jednog gostovanja gothic metalaca Paradise Lost u Boogaloou. “I mene,” odgovaram mu. “I mene.”
Odnekud treba početi. U zadnjih dvadeset godina u Zagrebu su bili šest puta, od toga čak četiri puta u Boogaloou. U zadnjih deset godina bio sam na sva njihova tri koncerta, ali ne mogu reći da su ostavili trajne dojmove na mene. Znam da su vrlo popularni među metalcima i darkerima srednje generacije u ovim krajevima, a takvi su poslovično vjerna sljedba, no i među tim fanovima često se može čuti da njihovi nastupi ovise o trenutnoj vokalnoj formi frontmena Nicka Holmesa, koja je promijenjiva od večeri do večeri.
Iskreno, najdublji dojam koji mi je ostavio njihov nastup u Vintage Industrialu 2015. bila je njegova kratkoća, a s koncerta u Boogaloou dvije godine kasnije više mi se u psihu urezao nastup prve predgrupe te večeri, portugalskog Sinistra koji je svirao neku kombinaciju fada i metala, negoli onaj glavnih zvijezda. Utoliko mogu reći da sinoćnji susret u mom slučaju ima svojevrsne odlike treće sreće, jer mi se činio boljim od prethodna dva. Ali pitajte me za deset godina koliko ću ga se sjećati.
Prije svega, ako se postavlja pitanje Holmesove forme, čini se da je sinoć bila solidna. Određen bi faktor mogla igrati i činjenica da su ovaj put došli na krilima svog novog albuma “Ascension” objavljenog prije tek nešto više od mjesec dana, a koji mi se čini jednim od njihovih najboljih u zadnjih desetak godina, premda su s njega odsvirane samo tri pjesme – jedna na početku, druga u sredini i treća na kraju koncerta.
U pitanju su, očekivano, tri singla i ujedno doista najreprezentativnije skladbe s “Ascension”, od kojih dvije otvaraju album, uvodna (i na ploči i na koncertu) “Serpent on the Cross” i “Tyrant Serenade”, te “Silence Like the Grave” koja je ostavljena kao finalna točka nastupa. Ostatak setliste grabio je iz cijele karijere bez nekog reda i sljeda poneku pjesmu s ovog ili onog albuma, ostavljajući dojam “best of” mishmasha koji je sezao unazad sve do početka devedesetih i albuma kao što su “Shades of God” (“Pity the Sadness” na kojoj se publika uključila pjevajući “ooo” dionice) i “Icon” (“True Belief”).
Nekakav grubi dojam koji sam stvorio bio je taj da je bend najbolje zvučao u novim pjesmama te u materijalu koji se više oslanja na goth nego metal zvuk, kao što je slučaj s hitovima iz devedestih poput, recimo, “Nothing Sacred” ili “Say Just Words” koja je još uvijek jedan od glavnih koncertnih favorita i vrhunaca koncerta. Kao iznimka ovome pokazala se “Beneath Broken Earth” kao jedna od boljih “novijih” stvari, a publika je paljenjem lampica na mobitelima podržala i izvedbu balade “Faith Divides Us – Death Unites Us”.
Koncert je bildao energiju u završnici regularnog dijela koja je kulminirala sa spomenutom “Say Just Words”, a to se nastavilo i na bisu koji je otvoren s “No Celebration”, da bi me zatim na “Ghosts” stavom i glasom gotovo uvjerio da pokušava zvučati kao Milan Fras iz Laibacha. S prvim singlom novog albuma priča je zaokružena i još jedan Paradise Lost u Boogaloou moment arhiviran je u memoriju, ali kako rekosmo, samo će vrijeme pokazati koliko će svježe sjećanje na nj ostati do sljedećeg susreta.
Hoću li i ovaj put bolje pamtiti nastup predgrupe? Prve sigurno neću, jer su Lacrimas Profundere započeli prerano, pa se tako moram poslužiti samo sa svjedočanstvima kolega među kojima su neki izrazili otvoreno oduševljenje njihovim nastupom, u tolikoj mjeri da sam požalio što nisam tome prisustvovao. Messa mi se, pak, prilično dopala, premda se činilo da veći dio čvršće metal publike nije bio sklon njihovom nježnijem izričaju koji ne karakterizira samo sanjiv vokal njihove pjevačice Sare, već i eklektičan stil lead gitarista Alberta koji se više naslanja na utjecaje bluesa, rocka i proga nego metala.
Pozornost na ovaj talijanski bend skrenuo mi je ove godine kolega Prelog svojom recenzijom njihovog novog izdanja “The Spin” i lako sam shvatio što ga je privuklo njihovom šarolikom izričaju. Njihov nastup sastojao se uglavnom od tog materijala. Sarin glas u početku se teže probijao u miksu (prvo sam mislio da su možda u pitanju posljedice bolesti zbog koje su otkazali nedavni minhenski nastup), ali stvari su sjele na svoje mjesto s izvedbom “The Dress”, najupečatljivije pjesme s novog albuma kojoj je uživo nažalost nedostajao saksofon koji studijsku verziju čini toliko posebnom.
Ako Messa nije sjela svim posjetiteljima, čini se da su u publici ipak imali i predane fanove koji su ih izvrsno prihvatili, a za neke pouzdano znamo da su zbog njih i došli, pa Paradise Lost nisu ni dočekali. Nije sve za svakoga, ali sinoć se izgleda našlo ponešto za svakoga tko ima darkersko srce. Ipak je bila noć uoči Noći vještica.
Evo, frende, to sam napisao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
