U trenutku kada bi svaki provod, barem u Hrvata, trebao završiti u ponoć, Parquet Courts se vraćaju albumom inspiriranim noćnim životom i partijanjem po klubovima. Austin Brown i Andrew Savage se u novim pjesmama ipak ne prisjećaju minulih vremena i svijeta prije covida, već je ‘Sympathy for Life’ velikim dijelom napisan u staronormalnim danima.
‘Clubbing’ Parquet Courtsa očekivano prate i promjene u zvuku na koji je ovoga puta utjecala i plesna glazba, s posebnim naglaskom na acid house i ploče poput slavne „Screamadelice“ Primal Screama. Time se njujorški kvartet pridružio sve dužoj listi bendova koji su svoje rock, alter, punk i post-punk korijenje u jednom trenutku odlučili u većoj ili manjoj mjeri zamijeniti dance beatovima i krenuti tragovima nekih, još donedavno prilično nespojivih autora i izvođača.
U svemu tome su se dosta solidno snašli, vjerojatno i zato što s ‘faceliftingom’ nisu išli do kraja pa album sadrži i nekoliko pjesama bliskih stvarima kakve su radili na počecima. Također, u ovih desetak godina su nas itekako navikli na promjene pošto je svaki njihov materijal predstavljao barem mali otklon i iskorak u nepoznato.
„Sympathy for Life“ u početku baš i ne opravdava najave jer u singlovima „Walking at a Downtown Pace“ i „Black Widow Spider“ i dalje dominiraju gitare, dok nas u cjelini te skladbe vraćaju kojih petnaestak godina unatrag, u vrijeme kada su vrhunac popularnosti doživljavali bendovi tipa Franz Ferdinand ili Kaiser Chiefs. Prvi pravi izlazak na podij tako dobivamo u obliku „Marathon of Anger“ i „Plant Life“ koje je lako zamisliti kao nešto na što su se krajem osamdesetih drmali nazobani partijaneri u manchesterskoj Haçiendi. „Application/Apparatus“, posebno u prvoj polovici, zvuči kao da ju je skladao Martin Rev iz Suicidea, a u društvu legendi CBGB-ja i Max’s Kansas Cityja ostajemo i u naslovnoj stvari i „Zoom Outu“ u kojima su više nego očita inspiracija bili Talking Headsi.
„Homo Sapien“, još jedan od singlova, nije predaleko od psihodeličnog mraka ranih Black Rebel Motorcycle Club, no najkompleksnija i najzanimljivija pjesma čeka nas na samom kraju. „Pulcinella“ kroz skoro sedam minuta trajanja dodiruje niz važnih točaka američkog alter rocka od šezdesetih naovamo, počevši od Loua Reeda i Velveta preko Modern Loversa i Televisiona do Replacementsa i Dinosaur Jr., pri čemu, što na „Sympathy for Life“ nije uvijek slučaj, previše ne zaostaje za svojim uzorima.
Spomena vrijedan dio priče su i tekstovi u kojima glasovi Savagea i Browna euforiju noćnih klubova istovremeno slave i propitkuju njezin smisao, pozicionirajući se negdje između sudionika, promatrača i potpunih autsajdera. Tu pomalo šizofrenu poziciju najbolje oslikavaju kada krenu pisati višeznačne, donekle i kriptične stihove poput ‘feels like my brain is the binary’s code problem now’ ili ‘algorithm waltz sets the pace/indicates an authentic taste’.
Preslušavanje sedmog studijskog albuma Parquet Courtsa na mene je ostavilo isti dojam kao koncert koji su svojedobno održali u Tvornici kulture. Riječ je o bendu koji ima ispravnu motivaciju i vječno aktualne, inspirativne utjecaje, ali im i dalje nedostaje nešto što bi ih podiglo na najvišu razinu i smjestilo ih s prave strane linije koja razdvaja (samo) dobre od onih istinski velikih bendova.
Ocjena: 7/10
(Rough Trade, 2021.)