Partibrejkersi već dugo predstavljaju rock instituciju koja više nikad ne mora snimiti ništa novo; dapače, imam osjećaj da većina okupljenih u Tvornici tako nešto ne bi ni željela.
Postoje bendovi na čije koncerte odlazimo ne očekujući baš ništa novo i drugačije, čak ni neku pjesmu koju dugo nisu izvodili. Jedan od takvih zasigurno su Partibrejkersi koje sam u petak u Tvornici gledao ni sam ne znam po koji put i ponovno se vratio u vrijeme kada sam u tekstovima Zorana Kostića Caneta tražio odgovore na (pre)teška životna pitanja i kada su me bez problema mogli uvjeriti da ću zauvijek ostati „isti, poseban, samo svoj“. U odnosu prema tom beskrajno utjecajnom beogradskom sastavu nikako nisam usamljen pošto je klub u Šubićevoj opet bio prepun, uz nemalo onih koji Antona i Caneta prate još od predratnih vremena i prvih svirki po Lapidariju ili Kulušiću.
Ovaj nastup Partibrejkersa od bezbroj prethodnih tako se ponajviše razlikovao po izboru predgrupa od kojih je prva među glavnim razlozima zašto sam se u petak uopće i našao u Tvornici. Punk trojku Mladi zumbuli na stranicama našeg portala revno pratimo već mjesecima, odnosno od izlaska debitantskog im albuma „Srećko“ početkom godine, i sa zadovoljstvom mogu reći kako naš trud nije bio uzaludan. Iako su se na pozornicu popeli u za većinu ovdašnjih posjetitelja koncerata preranom terminu od 20:20 sati, publike je bilo puno, više nego na zvijezdama večeri na nekim drugim gigovima u istom prostoru. Samim time, radilo se o „make it or break it“ nastupu za Zumbule, nastupu koji bi u budućnosti mogli pamtiti kao jedan od presudnih u ranim danima benda.
Svoju priliku itekako su iskoristili i moćnom, možda i najmoćnijom svirkom dosad, kupili i one koji ih ranije nisu slušali, što potvrđuje i opetovano pozivanje na bis. Pet odsviranih pjesama bilo je više nego dovoljno da pokažu što znaju, od početne porcije „Bolonjeza“ i najboljeg iz asortimana pekare Feniks, preko alkoholnih tema „Susjedova rakija“ i „Gemišt“ pa do socijalnog slučaja Spužva Boba. U „Susjedovoj rakiji“ su si dali oduška i u sviračkom smislu, malo produživši instrumentalni dio s efektnim solo dionicama gitarista Marka Prentovića koji se iskazao i u uvodu „Ode Feniksu“, istovremeno bliskim prog rocku, protestnim pjevačima šezdesetih i metal baladama. Pjevač i basist Janko Lukačević ponovno je brundao svojim Rickenbackerom, praćen u stopu bubnjanjem Petra Koružnjaka, a sve skupa na trenutke je stvarno zvučalo, kako je to ispravno primijetio naš urednik u izvještaju iz koncerta u Primarijusu, kao da slušamo neki mladi Motörhead. Treba spomenuti i rastući broj odjevenih u njihove majice na svakom novom gigu, što daje naslutiti da se priča o Mladim zumbulima razvija jako brzo i na pravi način.
Album prvijenac Djece mi je bio sasvim solidan iako sam mu zamjerao povremeno napuštanje sirovog, neušminkanog hibrida Triggerfingera, Slavesa i (nešto manje) Discipline kičme u korist synth-popa nalik onom pocket palme čiji su Anja Papa i Luka Vidović u međuvremenu postali stalni članovi grupe. Zahvaljujući tome, dosta su izgubili po pitanju energije, što je najočitije bilo već u startu koncerta, točnije u izvedbi „Seljačke bune“ koja se iz garažne detonacije pretvorila u nešto zaglavljeno između izvornog zvuka Djece i onog pocket palme, do te mjere da sam mjestimice imao dojam da slušam dva benda koji se na istoj bini bore za prevlast. Drugim riječima, mogućnosti koje pružaju sintesajzeri i drugi gadgeti zasad još nisu iskoristili, a kombinacija Anjinih i Lukinih vokala s onim Brune Žabeka jako, čak i previše podsjeća na radove novosadskih Boya.
Partibrejkersi su otvorili s „Ona kaže ljubav pokreće ovaj svet“ s druge ploče koju u svojim čestim praćenjima njihovih nastupa čak i nisam previše puta čuo. Ubrzo je, međutim, sve krenulo po starom, nizanjem nepoderivih uličnih himni poput „Ako si…“, „Ona sve zna“ ili „Zemljotres“. Nebojša Antonijević Anton iznova me oduševio svojim rifovima i solima koji zvuče kao da ih nitko na svijetu ne bi uspio tako odsvirati, premda se radi o vjerojatno najprožvakanijoj rock’n’roll formi, istoj onoj koja, ako se ne izvodi kako treba, skoro instant postaje dosadna i šablonizirana, u što su se uvjerile bezbrojne kopije Partibrejkersa iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Lijepo je bilo vidjeti i kako se u prvim redovima gura gomila mladih, što znači da Brejkersi polako, ali sigurno iznova pomlađuju svoju fanovsku bazu. Nešto u tom stilu spomenuo je i Cane za kojeg mi se u petak činilo da nije bio toliko raspoložen za uobičajenu zajebanciju i podjebavanje.
Posljednje im studijsko izdanje „Sirotinjsko carstvo“ bilo je zastupljeno s, ako se ne varam, tri pjesme, a činjenica da sviraju i nov(ij)e stvari oduševila me bar dok nisam shvatio da je i od toga prošlo skoro čitavo desetljeće. Naslovna skladba s tog albuma, tmurni blues rock čija mi studijska verzija nije bila bogzna što, sinoć je spadala među najbolje izvedbe koncerta, dok su ostali highlightsi još jednom stigli pred kraj regularnog dijela, klasicima „Ono što pokušavam“, „Kreni prema meni“ i „Molitvom“, izvorno objavljenom 1994., ali na našim prostorima aktualnom i danas, a vjerojatno i 2054. godine.
Partibrejkersi već dugo predstavljaju rock instituciju koja više nikad ne mora snimiti ništa novo; dapače, imam osjećaj da većina okupljenih u Tvornici tako nešto ne bi ni željela. Time je moguće objasniti da su Škrtice, Canetova supergrupa u kojoj su bili i članovi Jarbola te Straight Mickey & The Boys, tek ugodno popunile mali pogon kluba, dok aktualna petorica Brejkersa mogu biti sigurni da će svaki njihov zagrebački nastup biti dobro posjećen. Jedni uz druge pritom će se tiskati ostarjeli ulični hodači s onima koji tek zauzimaju svoja mjesta u hipnotisanoj gomili. A time se mogu pohvaliti samo najveći bendovi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
