Ne može se reći da “Past Lives” nije solidno ostvarenje, no riječ o tek jedva iznadprosječnom nezavisnom uratku kakvih na Sundance Film Festivalu ima svake godine na bacanje
Početkom milenija, pojavom filmova “Memories of Murder” i “Oldboy” počela je uzlazna putanja južnokorejskog filma. Odjednom je zemlja poznata po brodogradnji krenula štancati filmove bolje i od brodova podarivši ljubiteljima sedme umjetnosti barem tucet punokrvnih remek- djela da bi svoju internacionalnu afirmaciju potvrdila trijumfom “Parazita” na dodjelama Oscara 2019. godine.
Gotova su vremena kada se šačica filmofila gotovo nasumično razbacivala imenima južnokorejskih genijalaca svakome tko ih je htio ili nije htio slušati. Danas su Park-Chan Wook i Bong Joon-Ho međunarodno priznata imena koji snimaju skupocjene uratke na engleskom jeziku a o globalnoj popularnosti serije “Squid Game” suvišno je trošiti riječi, a u taj trend sve veće popularnosti južnokorejskih filmova savršeno se uklopila i ovogodišnja kritičarska senzacija, film “Past Lives” debitantice Celine Song koji je svojevrsni ramen na američki način, točnije vrlo spretan spoj azijskog mentaliteta i američkih konvencija.
Nora (Greta Lee) je uspješna kazališna dramaturginja sa stalnom adresom u New Yorku u kojega se preselila zajedno sa svojom obitelji iz Južne Koreje. Izuzev uspomena, u svojoj rodnoj grudi ostavila je još nešto – svoju neprežaljenu osnovnoškolsku simpatiju Hae Sunga (Teo You) s kojim će se ponovno povezati nakon duge 24 godine što će poremetiti njezin odnos sa suprugom Arthurom (John Magaro). Kroz banalan, gotovo dječački naivan koncept Song suptilno secira vječnu dilemu – da li ploviti nesigurnim divljim morima sa svojom iskrenom, strastvenom ljubavi ili se usidriti u mirnu luku sterilnog bračnog života pritom lukavo ne dajući odgovore na takva pitanja.
Također, Song detaljno secira razliku koja joj je očigledno vrlo poznata – kontrast između azijskog i američkog mentaliteta, kulture i načina života, nikada nametljivo ili isforsirano već kroz svakodnevne detalje prikazujući sitne ali značajne razlike između ta dva svijeta. Taj kontrast se očituje i kroz sam ambijent filma koji je vrlo uspješna kombinacija južnokorejske distanciranosti i gotovo neprimjetnog cinizma te američke zanesenosti i one stalne potrage za američkim snom premda se mora priznati da je film kvalitetniji kada se redateljica više drži svoji azijskih no li sjeverno američkih korijena što je posebno uočljivo u sekvenci romantičnih šetnji idealiziranim New Yorkom što podsjeća na lošu epizodu Seks i Grada, čak je i vožnja zloglasnom njujorškom podzemnom željeznicom prikazana romantičnije i od šetnje po Champs-Élyséesu.
Kao i Nora, Song ima kazališni pedigre, što je u dobru i zlu itekako na ekranu vidljivo. Iako su joj dijalozi vrlo životni a situacije realne i svakodnevne osjeti se određena statičnost koja je prigodnija na daskama koje život znače negoli na celuloidnoj vrpci iako se mora priznati da je u svom debiju pokazala izrazitu redateljsku zrelost i strpljenje postepeno gradeći priču bez puno žurbe i sa još manje rezova njegujući stil dugih, neprekinutih kadrova kada je god to moguće.
Glumački najveći uteg nosi Greta Lee u vrlo zahtjevnoj dvojezičnoj ulozi u kojemu polovicu priča na engleskom a pola na korejskom jeziku i ta je tranzicija gotovo besprijekorna. Iako gledatelj ne razumije što ona na svom materinjem jeziku točno priča, emociju koja ona prenosi je vrlo lako vidljiva. Muški dio glumačkog trolista je vrlo solidan, iako je materijal s kojim raspolažu puno skromniji, s obzirom da dva ljubavna interesa više služe kao poligon za prikaz Norinog stanja svijesti nego kao punokrvni likovi. Arthur je, tako, neuspješni pisac koji po opskurnim knjižarama prodaje svoju knjigu za nekolicinu prijatelja i poznanika, a kada njegova životna odabranica cijeli dan provede sa svojom možebitnom suđenom ljubavi, on doma mirno roka po pivima i udara Playstation. Nije niti njegov azijski pandan puno bolje prošao, Hae Sung cijeli film provede cmizdreći kako je običan i prosječan a kad konačno stigne u Veliku Jabuku sa svojom tragikomičnom torbicom na leđima, izgleda pogubljeno kao češki turisti na Paklenici.
Ne može se reći da “Past Lives” nije solidno ostvarenje, no riječ o tek jedva iznadprosječnom nezavisnom uratku kakvih na Sundance Film Festivalu ima svake godine na bacanje, premda ne treba čuditi kritičarska opčinjenost i kolektivni ograzam koji oko ovog filma vlada. Primjerice film na IMDB-u trenutno ima istu ocjenu (8,2) kao i “Zameo ih vjetar” ili “Građanin Kane”, dok su i na Rotten Tomatoesu agregatori valorizacije podemonili s 98% od kritičara te 94% od publike. Razlog takvog uspjeha leži u perfektnom tajmingu izlaska filma koji pogodađa ne jedan, već dva holivudska trenda. Prvi je sve veći uspjeh filmova azijske kinematografije ili filmova sa glumcima azijskog podrijetla. Uz gore spomenutog “Parazita” treba svakako spomenuti uspjeh “Minari” i “Everything Everywhere All at Once” za čije su uloge Youn Yuh-jung i Michelle Yeoh kući ponijele zlatne kipiće, dok je drugi trend borda za spolnom ravnopravnošću u kojem Hollywood, na način da sve žene prikaže kao savršene, pokušava isprati gorak okus zbog načina na koji su kroz povijest na velikom platnu bile portretirane, te se za Song može iskoristi ona naša stara mudrost – bolje se rodit bez one stvari nego bez sreće. Iako se ona zapravo i rodila bez one stvari, bez sreće i bez nešto talenta ipak nije.
Ocjena: 7/10
(A24, 2023.)