Album najavljen 18. lipnja, tj. na 76. rođendan Sir Paula McCartneya prošlog petka je ugledao svjetlo dana.
Riječ je o 18. studijskom albumu ovog neuništivog Beatlea, kojeg je on sam okarakterizirao kao konceptualni album. „Egypt Station“ je po McCartneyevim riječima album putovanja, osmišljen na način da svaka pjesma predstavlja jednu od stanica današnjeg svijeta na način kako ga vidi i doživljava sam autor. Također i naziv „Egypt Station“ nije odabran zbog nekih konkretnih misli i stihova usmjerenih prema današnjem Egiptu, već iz razloga jer ga je to jednostavno evociralo na imena albuma kakvi su se nekad radili.
Retro? Da, u određenoj mjeri, ali može li se to uopće zamjeriti McCartneyju?
Pravo je pitanje, ima li McCartney dobar album, što povlači pitanje; kada ga nije imao? Naime kroz desetljeća njegove karijere, on je bio jedan od onih po čijim albumima su se određivali trendovi u popularnoj glazbi općenito. U neku ruku bilo bi pravo čudo da je u takvoj utjecajnoj amplitudi tako ostalo i dan danas, ali „Egypt Station“ se komotno može promatrati kao nastavak niza srednjostrujaške priče iz ‘paralelnog svemira’ gdje McCartney ostaje dosljedan sebi i svojoj istančanoj i urođenoj nepogrešivosti kad je u pitanju ono osnovno pravilo, a to je kreiranje pjesama koje imaju glavu i rep.
Trendovi dolaze i prolaze, a McCartney ih je uvijek znao prilagoditi sebi. U tom smislu „Egypt Station“ nije iznimka. Tematski gledano postoje dva osnovna motiva na albumu. Jedan je osobni emotivni kut koji često donosi pogled unazad u smislu ‘gdje sam bio, što sam radio’ kako bi objasnio nemir duše i potragu za ljubavnim spokojem kao nečemu što nije uvjetovano uspjehom u drugim sferama života. Drugi je pak pogled na društvo današnjice, toksičnu paranoju, strah i nepovjerenje, gdje McCartney progovara kao jedan od posljednjih hodajućih hipija, što je najbolje sažeto u univerzalnom pozivu na mir u „People Want Peace“, te u „Despite Repeated Warnings“ u kojoj je riječ o brojnim pokretima i aktivizmu koji užurbano mijenjaju sliku današnjice i unosi nove kodove i kodekse.
Dakako, kad se gleda emotivni jezičac na vagi, McCartney je ostao vjeran onom svom nadaleko poznatom stavu kroz koji uvijek probija svjetlo, tj. postoji utjeha i nada, koliko god ‘crnila’ se nakuplja. Tako je već na početku u „I Don’t Know“, koja i zvukovno neodoljivo podsjeća na pjesme iz kasnijeg opusa The Beatlesa, da bi već s drugom „Come On To Me“ i plesnim upbeatom digao raspoloženje i nastavio u tom smjeru s jednostavnim, ali efektnim hippie stompom „Happy With You“.
„Who Cares“ potom podsjeća na stari AOR, onaj u kojem su Elvis Costello i Tom Petty odlično ‘plivali’ (nešto kasnije „Dominoes“ donosi slično ozračje), dok jedna „Fuh You“, ako ćemo biti malo cinični, kao da predstavlja lekciju jednom Coldplayu na njihovom terenu, u smislu kako složiti pop himnu, dakako uz mali beatlesovski gudački začin.
Da cijela priča ne bi skrenula u neželjenom prezašećerenom smjeru pobrinula se ‘sljedeća stanica’, tj. „Confidante“, jednostavna, ali upečatljiva akustična pjesma koju bi lako mogli zamisliti i u izvedbi pokojnog Johnnyja Casha. Balada „Hand In Hand“ je još jedno u nizu McCartneyevih singl remekdjela, a kako se album približava kraju, tako i ‘putovanje’ postaje sve egzotičnije, dokaz tome je prvo bossanovom inspirirana „Back In Brazil“, zatim efektno aranžirana progresivna rock himna „Caesar Rock“, te posljednje poglavlje „Hunt You Down/Naked C-Link“ sklopljeno od dvije (ustvari tri) različite pjesme, a sve skupa predstavlja finale obojeno oštrim gitarskim riffovima kojima 76-godišnjih Paul jasno daje do znanja da roker u njemu itekako živi, i uz sve zatvara album masnim blues potpisom, kao da je oživio na trenutak samog BB Kinga da mu odsvira taj odjavni premaz.
Od stanice do stanice i opet je McCartney isporučio album vrijedan slušanja. „Egypt Station“ ne skriva svoju prijemčivost za ‘obično uho’, kao što ima sasvim dovoljno ‘zakopanih’ detalja da ne vrijeđa inteligenciju eventualnom dosadnom igrom na sigurno. Bio i ostao pripadnik ‘stare škole’ koja uvijek stvari započinje i završava s respektom prema samoj glazbi.
Ocjena: 8/10
(Capitol Records / Universal Music, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
