Prije deset dana Paul McCartney napunio je 71 godinu. U osmoj deceniji života nije okačio gitaru na klin i povukao se na neko imanje ili ljetnikovac, već je na ‘Out There!’ turneji, poručujući time da je u glazbi još uvijek tu, iako je gotovo nemoguće ustvrditi da njegova glazba unazad 51 godinu nije prestala biti aktualna – bilo kroz Beatlese, Wingse, njegov solo rad, ili nasljeđe iste glazbe koje je postalo inspiracija i nezaobilazno mjesto za mnogobrojne glazbenike i bendove.
Upravo stoga je „Out There!“ turneja, u sklopu koje je u četvrtak nastupio na stadionu bečkog Pratera pred oko 40.000 posjetitelja, istovremeno slavlje jedne velike karijere i cijele epohe koja je obilježila živote mnogih. Zbog njegovih godina bilo bi možda tako i da je zbog svoje dobi odlučio dvadesetak minuta provesti na pozornici dok bi se drugi glazbenici na pozornici znojili u hommage angažmanu, ali odsvirati i otpjevati 39 pjesama u gotovo trosatnom koncertu tijekom kojeg je za razliku od njega, koji se nije maknuo s pozornice, pauze imao njegov prateći bend, inspirativno je i emotivno iskustvo koje se ne zaboravlja.
Treba li reći da je sve pjesme otpjevao u originalnim largama, tj. da nije bilo snižavanja u tonalitetima kako bi se eventualno lakše uhvatio u koštac s nekim starim i za pjevanje zahtjevnim pjesmama. Vidno je Macca uživao u tome što radi dokazujući da za glazbenika ne postoji veća stvar na ovom svijetu od nastupa. A sve što je radio činilo se tako jednostavnim i prirodnim – stalne izmjene gitara (akustičnih, električnih, bas gitara, ukulelea) do ‘šetkanja’ od koncertnog do piano klavira. Nije iza sebe imao ni zborove, ni gudače, već peteročlani bend, računajući tu i njega koji je proizvodio tako skladnu harmoniju i groove, bez obzira o kojem se stilu ili razdoblju njegove bogate karijere radilo, počevši od „Eight Days A Week“ s početka karijere The Beatlesa, zahtjevnog weilovsko-psihodeličnog komada „Being Fot The Benefit Of Mr. Kite!“ sa „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ albuma, eksplozivnog okrestracijskog vatremeta (u pravom smislu) „Live And Let Die“, do rock baraža kao što su „Back In The U.S.S.R.“ i „Helter Skelter“.
A himne? Treba samo izdvojiti detalj da je „Hey Jude“ nastavio pjevati cijeli stadion i kad je završen službeni dio koncerta. Teško da se može doživjeti jače i ljepše iskustvo ponovnog dozivanja jednog glazbenika na pozornicu, kad „Na-na-na-na…“ nekoliko minuta odjekuje iz svih dijelova stadiona – kao da jeka od završenog koncerta ne može pronaći put izvan kružnih tribina stadiona, već se čini da će zauvijek ostati unutar njih kao podsjetnik na vrhunsko umijeće jednog velikog majstora harmonije. A kad smo već i kod toga, svaka izvedena pjesma nanovo je bila podsjetnik te ingeniozne McCartneyeve sposobnosti mozartovskog slaganja harmonija – čisti prirodni dar koji nije ishlapio, a kao dokaz toj tvrdnji svjedočila je i nova „My Valentine“ (u čijem spotu se pojavljuju Natalie Portman i Johnny Depp).
Cijeli koncert je općenito bio jedno grandiozno putovanje kroz povijest moderne glazbe na čijem svakom koraku se nalazi i McCartneyev (kao i Lennonov) otisak i to otisak originatora. Na „Day Tripperu“ bljesne spoznaja o rock riffu i prije nego li je taj gitarski termin izmišljen. Ako „Helter Skelter“ nije prva stepenica onog iz čega je kasnije krenuo i punk i heavy metal, onda je teško reći što jest. „Eleanor Rigby“ je također bila divni podsjetnik na davni i hrabri eksperiment angažmana gudača, kao što je „Ob-la-di, Ob-la-da“ i dalje fascinantan okidač za dizanje raspoloženja desetina tisuća ljudi, kao jedinstveni i neponovljivi spoj dadaističke ekspresije i folk storytellinga, napravljen također daleko ispred svojg vremena, ako se uzme taj kontekst vremena kad je pjesma nastala. Dalje>>