Sedamdeset mu je tek, a iznjedrio je jedan od najboljih albuma u karijeri. Paul Simon redefinirao je svoj izričaj i još jednom dao smjernice budućoj pop glazbi.
Počelo je odmah. Neočekivano. U startu hrpa različitih zvukova i Simonov glas koji kao da pjeva refren. U stvari drugu polovicu nekog refrena. Dovoljno da se zaustavi player i ponovno starta album „So Beautiful Or So What“ Paula Simona. Situacija je potpuno identična. Odmah se javlja sumnja da su u tvornici krivo otisnuli CD i da je dobar dio uvodne pjesme nestao. Ponovno prst na tipku stop, a zatim na play.
Tek tad je uho uhvatilo da je u djeliću sekunde nešto prozujalo prije prvog takta, što bi se moglo protumačiti kao početak pjesme, a nakon toga opet isti kakofonični lom. Zbunjivanju je pridonijelo i čitanje naslova pjesama na poleđini omota, prije samog preslušavanja. Pa sam naziv uvodne „Getting Ready For Christmas Day“ olako protumačio kao nešto što bi trebalo početi lagano i s praporcima u podlozi. Nekako je to bilo više za očekivati od ishlapjelog sedamdesetogodišnjaka, kako sam na brzinu stvorio sliku o Paulu Simonu koji, eto, objavljuje album u proljeće i već je spremio neku prigodnu baladu za Božić.
Kako je album odmicao, bilo je sve jasnije kako Paul Simon ne da nije ishlapio, već da je dokazao svoj glazbeni genij koji je u međuvremenu u poodmakloj dobi poprimio i dozu lucidnosti. Napravio je potpuni zaokret i predstavio se u jednom sasvim novom svjetlu i iznjedrio pravi nastavak „Gracelanda“. Samo što ovog puta nije zagazio u zvuk tradicionalne Afrike, već je ušao u nešto što bi se moglo okarakterizirati kao zvukovi urbane i elektrificirane džungle i to u prvom redu Amerike.
Sam sebi je dodatno otežao time što je u produkcijskom smislu odustao od godinama upotrebljavanih eho elemenata koji glas i melodiju čine mekanom i lako prijemčivom uhu. Glazbeničkim žargonom kazano: u potpunosti je osušio svoj glas. A od te metode u studiju općenito svi pjevači bježe, jer u takvom produkcijskom okruženju se čuje svaka greška, a i puno je teže dočarati atmosferu slušatelju. Tu se mogu dokazati samo najbolji, dok oni osrednji bez zvučnog make upa završavaju u košu s najgorima.
Simon je uz to pribjegao i agresivnijem zvučnom okruženju čime je album dobio na sirovosti, ali i na životnosti. Ako se izuzme par balada, „So Beautiful Or So What“ je pun ritma, a opet prožet upečatljivim emotivnim vokalom koji je cijelu svoju karijeru obitavao u pop vodama. Jedan od najcjenjenijih kantautora je doslovce sam sebe bacio u vatru i pošto poto se potrudio skinuti „odijelo“ po kojem ga svi znaju desetljećima.
Koliko mu je bilo teško možda se može iščitati iz toga koliko je puta zazvao Boga u pjesmama (a zazvao ga je puno puta), no očigledno njegova umjetnička osobnost je proključala i on sam je napravio to što je napravio bez obzira na posljedice.
U intervjuima koji su uslijedili po objavljivanju albuma je i sam priznao kako u određenim momentima u studiju više nije imao osjećaj vrijedi li išta od toga što je napravio, dok su ga svi njegovi suradnici u čudu gledali koliko god bili naviknuti na njegov urođeni skepticizam i konstantno propitivanje samog sebe. No rezultat je u najmanju ruku sjajan.
„So Beautiful Or So What“ već sada može biti proglašen pop albumom godine, i po originalnom pristupu i po količini pamtljivih pjesama koje se više čine kao „best of“ kolekcija hitova, nego album, a opet sve odlično funkcionira i kao jedan izvanserijski koncept. Dalje>>