Aljoša Šerić i Pavel objavili su još jedan sjetan, atmosferičan i pitak album.
Aljoša Šerić ne može pobjeći od sebe. Nazivao on svoju prateću glazbenu kulisu Ramirez, Pavel ili kako god, izričaj i poetiku kakvu njeguje od 2004. i nastupnog albuma Ramireza, ne može promijeniti niti da to želi. Aljoša Šerić niti ne treba bježati od sebe. Bez obzira koliko njegovo sjetno pojanje imalo ili nemalo komercijalnog odjeka, pjesnička duša poput Šerićeve ne rađa se često, a ako se i rađa, onda se rijetko otisne putovima kroz diskografsko trnje.
Trnje je, valjda, danas iza Šerića, njegov zadani smjer je „Od prve zvijezde ravno“, kako je nazvana aktualna zbirka pjesama Pavela. Da, Pavel je, kao i na prvom albumu, komorniji i „nježniji“ od onoga što nam je isporučivao Ramirez, no Šerićev autorski pečat je prejak da bi se moglo govoriti o krucijalnim razlikama. Ne pativši od toga da urimuje nejasne metafore, Šerić je i ovoga puta dokazao da mu u poetičnosti na ovdašnjoj sceni nema ravnog; koristeći „obične sastojke“, svakodnevnim riječima u stanju je složiti sjetne ljubavne slike koje bi na papiru držale vodu jednako kao i na CD-u.
Njegov jaki adut oduvijek je bilo gradiranje intenzivnosti pjesama, a takva se proračunata i primamljiva grandioznost očituje odmah u uvodnoj „Život je fer i sve je predivno“. U „Sve si gluplji“ Pavel se dokazuje kao grupa koja zna kako lucidnim i nepretjeranim žičanim aranžmanima i najjednostavniju glazbenu podlogu učiniti zanimljivom, a isto je toliko dopadljiva i „Nedjelja popodne“, pod uvjetom da uspijete zanemariti neizrečeni hard-core-porn trenutak.
Album „Od prve zvijezde ravno“ skup je pjesama koje se stapaju u jednu, stihovi, melodije i refreni ugodno teku bez prevelikih oscilacija, stalno i neizravno u međuprostoru nudeći optimizam, kao u oglednim primjerima „Zbog tebe“ ili „Kalifornija“. Jedina pjesma na kojoj je tempo značajnije podignut je „Laissez Faire“, ponajbolji dio albuma, zbog koje na trenutak i požalimo što je Šerić u većem dijelu svog autorstva usporen.
„Samo se dobri dani broje“ je prihvatljiv klavirsko-vokalni intermezzo, dok se „Večeras“ odlikuje nešto bržim ritmom i sjajno posloženim stihovima. Je li prizvuk Balaševića u refrenu „Sve u svoje vrijeme“ nešto što na trenutak zasmeta, odlučite sami, no svaka zamjerka ubrzo pada pred naslovnom pjesmom, koja predstavlja sve ono u čemu je Šerić najjači; njegovo brižno poliranje stihova, ugodan vokal, stvaranje ljubavne slike u rimama gdje konkretne ljubavi zapravo i nema. „Uspavanka za A. Š.“ još je jedna koja neprimjetno „raste“ prema kraju i čini idealan završetak drugog albuma Pavela.
Ne događa se često da se nakon šest albuma (4 Ramirezova i 2 Pavelova) ne osjeća autorova istrošenost. Aljoša Šerić, koji se, da stvar bude zanimljivija, svakodnevno služi krutim odvjetničkih jezikom, čini se još uvijek ima dovoljno pjesničkoga u sebi. Nadajmo se da u njegovu rukopisu još dugo nećemo primijetiti da je odvjetnik konačno pobijedio pjesnika.
Ocjena: 9/10
(Dallas Records, 2012.)
Saznajte više: Aljoša Šerić: Na Pavel gledam kao na bend