Na dan njihova koncerta u splitskom klubu Minus3, donosimo osvrt na prošlogodišnji album zagrebačkog trojca Peach Pit.

Dugogodišnje poluilegalno scensko djelovanje Peach Pita, ne zalogajnice iz „Beverly Hillsa“, nego zagrebačkog instrumentalno orijentiranog sastava, dovelo je ovaj trojac do statusa – legendi. Ne samo zato što preko sedamnaest godina uspijevaju opstati na sceni , već stoga što svojim radom uporno negiraju u kamenu uklesan postulat da bez pamtljive pjesme nema ni pamtljivog benda.
Grupe koje u svojim redovima nemaju nekoga tko bi ih vokalno vodio preko strofa do refrena, u pravilu su skupina sami sebi okrenutih pojedinaca, koji instrumentalnim komplikacijama pokušavaju doći do što savršenijeg ukupnog dojma odsviranog. „Doviđenja u Calgaryju“, prvi album Peach Pita objavljenog za veliku izdavačku kuću, nije jedno od takvih ostvarenja – na njemu nema težnje za samozadovoljnim solo dionicama, egoističnim obrascima i kojekakvim aranžmanskim lutanjima.
Štoviše, gitara, bas i bubanj na ovom izdanju, koliko god precizno i hladno na trenutke zvučali, u svakoj skladbi prate istu repetitivnu dionicu oko koje gradiraju ritam. Kompliciranja nema, u ponuđenih deset pjesama gitara vodi glavnu riječ, svaki se ton jasno razaznaje, nema trikova, prikrivanja mana, suvišne distorzije ili prevelikog zadiranja u bespuća noise-rocka.
Od „Intro 2“, preko „I Want to Be Shot…“, pa do završne „The Who Song“, Peach Pit u svojoj klasičnoj math-rock maniri gradi ambijentalan rock album, sa instrumentalnom katarzom gotovo u svakoj pjesmi. „Doviđenja u Calgaryju“ stvaran je na razmeđi bluesa, surfa, jazza s blagom dozom sklonosti ka eksperimentiranju. Brzo proleti i ni u jednom trenutku ne dosadi.
Peach Pit imaju zavidnu koncertnu reputaciju. Njihovo glazbeno istraživanje dovodi ih večeras, 21. travnja, u splitski klub Minus3, u grad koji ih je odavna prepoznao. Naime, splitska nezavisna etiketa ‘Guranje s litice’ zaslužna je za objavljivanje njihova albuma „Sportrock“, po mnogima najboljeg studijskog ostvarenja Peach Pita.
Ocjena: 8/10
Aquarius Records, 2011.