Pearl Jam ‘Gigaton’ – izranjanje iz ustajalih voda prosječnosti

Je li ‘Gigaton’ najbolji album Pearl Jama u posljednjih dvadeset godina? Možda.

Pearl Jam “Gigaton”

Sedam dugih godina prošlo je otkako su se legende grungea devedesetih Pearl Jam oglasili svojim posljednjim studijskim izdanjem “Lightning Bolt”, albumom koji će se, izuzev odličnog singla “Sirens”, u nekim odmjeravanjima povijesti karijere ovih mastodonata rocka uvijek doimati kao zaboravljivo poglavlje u kojem nam Eddie Vedder i ekipa nisu imali bogznašto pamtljivo za poručiti i isporučiti. Tim više što ni album prije njega, “Backspacer” iz 2009., osim dva do tri izdvojiva broja nije predstavljao neko posebno ostvarenje u odnosu na njihov minuli rad, stvari su upućivale na to da ponos Seattlea lagano tone prema statusu legendi na osnovi ranije faze svoje karijere, dok aktualan rad, uz iznimku pokojeg bljeska, sve više plovi na ustajalim vodama prosječnosti.

U takvim trenucima nije zgorega uzeti pauzu, udahnuti i zbrojiti se, pa makar se ne oglasili i sedam godina. Apetit fanova tada proradi, očekivanja su velika, pa je tako i vjerojatno da će kritika ono što uslijedi htjeti dočarati kao kakav veliki povratak divova. Upravo to je i slučaj s albumom “Gigaton” koji nas svojom naslovnicom topećih glečera upozorava da je kraj bio blizu i prije nego nam je istu poruku poslao i ovaj virus na sebi svojstven način. Novinari hvale ovu ploču kao prolazak na ispitu zrelosti i kao najbolje izdanje benda još od kraja devedesetih, ali je li to doista tako?

Prije svega, kao predjelo nam je serviran prvi singl “Dance of the Clairvoyants” koji je prilično razdijelio publiku na one kojima se dopao u zvuku mali hommage bendu kao što su Talking Heads, dok su drugi odmahivali glavom na uvođenje sintesajzera kao bitnog elementa u receptu Pearl Jama. No svi koji su strahovali od značajnijeg zastranjenja u smislu surfanja na novom valu uspokojeni su zvukom narednog singla “Superblood Wolfmoon” koji osim tog umirivanja nije donio značajniji napredak u odnosu na materijal koji je činio najveći dio prethodnih dvaju albuma.

Sad kad je pred nama “Gigaton” u svojoj cijelosti, lako je uvidjeti da je u pitanju više od ekspresnog izbacivanja ideja u studiju. Već samo trajanju koje doseže gotovo sat vremena čini ovo izdanje možda čak i najduljim albumom benda i u svakom slučaju više na tragu ploča s prelaska stoljeća nego recentnih izdanja. U dvanaest pjesama Vedder i društvo istražuju raznovrsne rukavce inspiracije uz tendenciju uređivanja takvu da žešći materijal svrstavaju na prvu, a balade i zrelije skladbe na drugu stranu albuma.

Pearl Jam je uglavnom redovno bio sklon jedan od glavnih soničnih udaraca zapakirati na sam start svojih albuma, a može se ustvrditi da od tog recepta nisu odustali ni na “Gigatonu”. U strukturi pjesme “Who Ever Said” možemo čuti duh benda The Who možda i više nego u samom naslovu, kao što će nas i drive “Quick Escape” podsjetiti na onaj Led Zeppelina u njihovom hitu “Kashmir” koji će nonšalantno spomenuti u tekstu prije nego se izravno obruši na američkog predsjednika Donalda Trumpa spominjući kako traži neko mjesto koje ovaj “još nije zajebao”. Ako se to čini prilično oštrim političkim komentarom, obratite pozornost na stihove pjesme “Seven O’Clock”: “Sitting Bull and Crazy Horse come forged the north and west / and you’ve got Sitting Bullshit as our sitting president.” Riječ je o pjesmi koja s lakoćom ulazi u sam vrh po pitanju kvalitete na albumu, premda će mnogi vjerojatno primijetiti kako melodiju strofe gotovo u potpunosti dijeli s “More News From Nowhere” Nicka Cavea.

Nadalje pjesma “Alright” će nas u ovo vrijeme masivne samoizolacije podsjetiti da je u redu biti sam, a svi koji imaju sklonost prema refleksivnom dijelu kataloga ovog benda sigurno će naći dosta toga što im se sviđa u posljednjoj četvrtini ploče koju čine komad akustičnog minimalizma “Comes Then Goes”, impresivna apokaliptična balada “Retrograde”, a zatim i konačni pozdrav “River Cross” s daškom gospela nošenog na orguljama, savršen smiraj prilično prostranog albuma koji nas je zaskočio sa sviju strana, a o kojem ćemo neku konačnu sliku stvoriti tek u danima i tjednima koji dolaze.

Stoga možda u ovom trenutku ne treba izlijetati s odgovorom na pitanje je li doista riječ o najboljem albumu Pearl Jama u posljednjih dvadeset godina. Svakako postoje neki argumenti koji idu u korist toj tezi, ali isto tako ne treba ignorirati i određene slabosti koje je praktički nemoguće izbjeći na ploči koja traje sat vremena. Ono što je vjerojatno najbitniji poučak koji možemo izvući iz “Gigatona” jest činjenica da je bend napravio odmak od spomenute bare prosječnosti koja mu je ozbiljno priprijetila u prošlom desetljeću.

Ocjena: 8/10

(Monkeywrench, Inc., 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X