Povijesno gledano, era jednog od najpopularnijih koncertnih TV emisija iz devedesetih svakako pripada generaciji grunge bandova iz Seattlea. ‘MTV Unplugged’ dakako nije išao svjesno za tim scenarijem.
Nema bitnog imena iz tog vremena koje nije imalo svoj ištekani koncert na tada najvažnijem glazbenom televizijskom mediju i nema legende koja nije bildala svoj status, a neki ponovno pokretali svoje karijere poput Jimmyja Pagea i Roberta Planta kroz taj format, ali ipak gledano s vremenskim odmakom nitko nije postigao takav značaj kao bendovi iz posljednjeg globalnog glazbenog pokreta vezanog za jedan grad. Grunge. Seattle.
Nirvana je tu definitivno na prvom mjestu. Napisane su na tisuće stranica teksta o Cobainovom oproštajnom koncertu iz New Yorka jer je u njemu bilo previše referenci iz kojih se kasnije iščitavalo predviđanje tragedije koja je uslijedila oduzimanjem života frontmena Nirvane. O vokalnim metamorfozama genijalnog i nikad prežaljenog Laynea Staleya svjedočio je, također objavljen kao audio izdanje, unplugged koncert Alice In Chains. No prije svih navedenih, najupečatljivije preuzimanje cijelog tog formata učinili su Pearl Jam, i, evo, trebalo je proći 28 godina da bi došao odgovor na pitanje koje već desetljećima postavlja svaki obožavatelj tog benda: „Hoće li ikad biti objavljen taj nastup u zasebnom audio formatu?“ Okej, to je djelomično napravljeno prošle godine za Dan prodavaonica ploča kad je u ograničenoj tiraži izašao samo na vinilu, ali od petka 23. listopada cijela stvar je uvrštena u službenu diskografiju benda. Prosječnom obožavatelju dođe da u silnom ushićenju zahvali koronavirusu na ovom potezu, jer da ova 2020. nije ovakva kakva jest pitanje je bi li do toga došlo.
Zašto se toliko dugo čekalo? Moglo bi se iščeprkati nekoliko razloga. Prvi je da su Pearl Jam nastupili u fazi dok ni diskografi, ni MTV još nisu uvidjeli potencijal objava takvih izdanja, pa su i nastupi bili kraći od mintaže prosječnog albuma (kasnije se poradilo upravo na tome). Bend je tog 16. ožujka 1992. odsvirao svega sedam pjesama, dakle nešto između EP-a i LP-a. Uz to što god Pearl Jam tih godina objavili, tiraže su probijale sve plafone, a treba imati na umu da su rokeri iz Seattlea sebe dušom i tijelom doživljavali kao alternativne rock izvođače. Što to znači? Kako je Cobainu išao na živce hype oko Nirvane, tako je i Amentu, Gossardu, McCreadyju, Vedderu i Abbruzzeseu išao i zbog njihovog benda. Možda danas malo teže za shvatiti, ali tako je to bilo. „Prodati se“ je bilo višeznačje s dvostukom ošticom. Raditi biznis od sedam pjesama odsviranih u TV showu očigledno nije bila opcija u redovima grupe.
Drugi razlog možda leži u tome koliko je bend bio zadovoljan, tj. eventualno nezadovoljan izvedbom. Naime u uvodnoj „Oceans“ Eddie Vedder je u jednom dijelu vokalno prilično nizak, što bi se reklo; falšao je. U „Jeremy“ je cijeli bend u jednom trenutku promašio takt, a Vedder je improvizirao možda i više nego se svima svidjelo i na koncu „Porch“ koja zatvara nastup nikad brže nije bila odsvirana, prije i poslije toga – nekontrolirani nalet adrenalina koji tu pjesma može staviti čak i u komični kontekst, ako se na nju gleda izdvojeno. Sve to skupa gledano dovodi do zaključka da je neobjavljivanje bilo sasvim opravdano.
No tu postoji jedan sasvim drugi moment zbog kojeg niz „Oceans“, „State Of Love And Trust“, „Alive“, „Black“, „Jeremy“, „Even Flow“ i „Porch“ spada u nešto najbolje što se na MTV Unpluggedu odvilo po pitanju rocka. U najkraćim crtama, Pearl Jam su te večeri razorili taj format prilagođen baladama i intimnom ugođaju i time mu dali jednu sasvim novu dimenziju.
S uvodnom „Oceans“ je sve još uvijek bilo u gabaritima ištekanog formata. Ujedno i dobar izbor za zagrijavanje benda. S narednom poletnom „State Of Love And Trust“ koja je za brojnu publiku bila novost obzirom da se ne nalazi na multiplatinastom prvijencu „Ten“ počinje uvertira u ‘pomak’ nastupa. Mike McCready i Stone Gossard svirali su akustične gitare, ali im je gard bio kao da sviraju električne, dok su Jeff Ament i tadašnji bubnjar Dave Abbruzzese jednako bili pogonjeni adrenalinom. Naredna izvedba „Alive“ prevazilazi po žestini i mnoge koncertne verzije iste pjesme u standardnim (distorzijskim) aranžmanima, a da se potom ‘na putu’ nije našla „Black“ osjećaj je da bi bend sagorio i prije kraj nastupa. Na „Jeremy“ i posebno „Even Flow“ Pearl Jam kao da je bio ponovno rođen u unplugged formatu, ali je onda pak Veddera posebno ‘oprao’ adrenalin koji se na sve prelio u posljednjoj „Porch“ koja se pretvorila u tour the force brzine i žestine. U srži ponašanja benda bilo je to poput pankerske atomske bombe bačene na samom kraju intimne akustične večeri koja je na svoj predivni i neobjašnjiv način krenula potpuno krivim smjerom. A da se i bend neočekivano dobro proveo tijekom TV večeri za koju su njegovi članovi mislili da će ih daviti poput užeta oko vrata svejdoči i Vedderova izjava ispunjena zadovoljstvom na samom kraju da je sve ispalo kao ‘normalni’ koncert.
Toliko bezobzirnosti, prljavštine u izvedbi i osjećaj da su muzičari samo pogledima i svirkom u jednom trenutku zdušno odlučili uzeti stvar u svoje ruke (jer u suprotnom valjda ne bi sebe mogli pogledati u ogledalo idući dan) i pokazati da i ištekani nastup može zračiti aurom adrenalina taj „MTV Unplugged“ dotad nije imao, što odgovorno tvrdim kao svjedok koji ga gotovo nije propuštao u to vrijeme. Bio je to jedan od onih ponosnih rock and roll trenutaka kad na početku imate osjećaj da vam je omiljeni bend došao na gubilište, a potom pratite famozni prevrat u kojem se žrtve pretvore u heroje. U post festumu, 28 godina kasnije, slušam opet taj rock and roll prevrat na MTV Unpluggedu i konstatiram da me i dalje drži dojam da je ostao neokrnjen u svojoj veličini.
Ocjena: 10/10
(Legacy Menart, 2020.)