Zadnji puta sam Pearl Jam gledao već dosta davne 2006. u Zagrebu na koncertu koji će ostati upamćen kao poseban u koncertnoj povijesti našeg grada, što je gotovo jednoglasan zaključak svih koji su ga pohodili.
Prošlo je od tog zagrebačkog koncerta skoro 8 godina, dva nova albuma, nekoliko europskih turneja, a bend je zahvaljujući ponajprije svojim neponovljivim nastupima, već duboko u punoljetnosti, prerastao dvorane i neke od njih na ovogodišnjoj turneji odlučio održati na stadionima – i to u našoj blizini, u Trstu i Milanu, a čemu je ukupno nazočilo više od sto tisuća ljudi.
Mnoge stvari su se u tih osam godina promijenile u bendu. Broj sijedih na glavama i bora na licima se povećao (što sam ponajviše primjetio na Mike McCreadyu), obitelji su postale brojnije i neizostavna su pratnja bendu na turnejama. Broj koncerata godišnje se drastično smanjio, čime se naboj fokusirao, a bend je dobio potrebno vrijeme za odmor i rekuperaciju. To je razumljivo, jer godine pomalo uzimaju svoj danak. Produkcija turneje je postala skuplja, pozornica bogatija i šarenija, a karte za koncerte skuplje. Međutim, neke se stvari nisu nimalo promijenile. Zadovoljstvo sviranja, energija, pošten odnos i maksimalni respekt prema publici. Osim toga, ono što je toliko specifično za njih je set lista. Već i ptičice na grani to znaju, ali nije naodmet ponoviti da se set lista mijenja iz koncerta u koncert, tako da osim nekoliko pjesama koje uglavnom možete sa velikom sigurnošću očekivati, a odnose se na bezvremenske klasike: „Alive“, „Even Flow“, „Black“, „Do The Evolution“, „Given To Fly“ i nekoliko pjesama s promovirajućeg albuma, ostatak je potpuno neočekivan. Iz te kategorije jučer bih svakako izdvojio „Let Me Sleep“, koja je odsviran tek treći puta u povijesti i „Deep“ s albuma „Ten“, koja se također relativno rijetko izvodi. Takav je pristup „poslu“ ujedno i glavni okidač generiranja fanovske baze koja prati bend gdjegod da stigne i koja je u Europi unazad osam godina od stotinjak „10 club“ članova po koncertu, narasla na nekoliko tisuća.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gwMSVhTCTDU[/youtube]
Koncert je otvoren s četiri balade u nizu, među kojima se našla i „Black“, odsvirana kao treća po redu, što inače nije uobičajeno (slično je bilo u Milanu). Tu je malo izostao onaj dodatni sveopći zanos koji ju prati kada se nalazi na svom prirodnom mjestu u setlisti, pri njezinom kraju.
Nakon toga, udarac u glavu – „Why Go“ i lavina se zakotrljala. „Animal“, „Corduroy“, pa nekoliko novih, starih, brzih i laganih. Izdvojio bih „Come Back“, jednu mi od najdražih PJ balada posvećenu Eddievom prijatelju koji je nedavno preminuo, s McCreadyevom solažom, koja je „cepala vazduh“. Inače, u vrlo dobro posloženom zvuku, gitarske dionice s međuigrom McCready – Gossard, Mikeova soliranja i njegovi simpatični gitarski klišeji su, osim Vedderovog vokala, naprosto dominirali. Ritam sekcija Ament-Cameron – razigrana i čvrsta. Boom kao šesti član, primjetan kada je to bilo potrebno. Eddie je s ozlijeđenom nogom i dosta manje vina, kao iskupljenje za Milano u kojem se po vlastitim riječima malo previše zaigrao, bio vrlo precizan i odlično raspoložen. Takvo je raspoloženje zapravo karakteriziralo nastup uz sve standardno prisutne emocije – bijes, tugu, žaljenje, poštovanje, ljubav, što je, ovisno o pjesmi, bojalo nastup.
Kraj osnovnog seta od 22 stvari je bila euforija i energija u najčišćem obliku – „Do The Evolution“ i „Rearviewmirror“, nakon kojega nije nastupilo neko euforično prizivanje benda na pozornicu, jer svi smo znali što slijedi, još dva bisa i desetak pjesama pa je bilo uputnije prištedjeti nešto snage, a svi smo je trebali.
Prvi bis s Mother Love Bone „coverima“ – „Chloe Dancer“ i „Crown Of Thorns“, a tu bih pridodao i „State Of Love and Trust“, nas je bacio u najdalju prošlost i podsjetio na korijene benda, koje izrazito njeguju i cijene.
Drugi bis čista klasika – svi pjevamo „Better Man“, dok se za vrijeme „Alive“ pale reflektori, a u fan pitu je razvučen dvadesetak metara široki transparent u bojama talijanske zastave – „Rockin’ In The Free World“ pa je to bio i logični nastavak, jer nikako drukčije nije niti moglo biti, poznavajući već spomenutu neraskidivu vezu benda i fanova. Dugački završni pozdrav je bio „sentiš“ u svakom smislu uz „Yellow Ledbetter“.
Završni obračun i gole činjenice kažu da je u trajnju od tri sata odsvirano 35 pjesama, a činjenice iz srca kažu da je ono potpuno ispunjeno i da ću zauvijek pamtiti ovaj dan isto kao i onaj u rujnu 2006. S ovom zadnjom izjavom sam se potpuno razotkrio kao fan na što sam iznimno ponosan, a također i na mnoge ljude koje sam kroz godine upoznao i zavolio u tom univerzumu.
Na kraju još samo da parafraziram jednu od navijačkih himni koja je u điru ovih dana, a savršeno odgovara onome što se jučer u Trstu, na stadionu Nereo Rocco dogodilo: samo jedna riječ bi bila to – NEOPISIVO!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
