Pearl Jam u Trstu – jednom riječju: neopisivo!

Zadnji puta sam Pearl Jam gledao već dosta davne 2006. u Zagrebu na koncertu koji će ostati upamćen kao poseban u koncertnoj povijesti našeg grada, što je gotovo jednoglasan zaključak svih koji su ga pohodili.

Pearl Jam u Trstu na stadionu Nereo Rocco (Foto: Stipe B. Mađor)

Prošlo je od tog zagrebačkog koncerta skoro 8 godina, dva nova albuma, nekoliko europskih turneja, a bend je zahvaljujući ponajprije svojim neponovljivim nastupima, već duboko u punoljetnosti, prerastao dvorane i neke od njih na ovogodišnjoj turneji odlučio održati na stadionima – i to u našoj blizini, u Trstu i Milanu, a čemu je ukupno nazočilo više od sto tisuća ljudi.

Mnoge stvari su se u tih osam godina promijenile u bendu. Broj sijedih na glavama i bora na licima se povećao (što sam ponajviše primjetio na Mike McCreadyu), obitelji su postale brojnije i neizostavna su pratnja bendu na turnejama. Broj koncerata godišnje se drastično smanjio, čime se naboj fokusirao, a bend je dobio potrebno vrijeme za odmor i rekuperaciju. To je razumljivo, jer godine pomalo uzimaju svoj danak. Produkcija turneje je postala skuplja, pozornica bogatija i šarenija, a karte za koncerte skuplje. Međutim, neke se stvari nisu nimalo promijenile. Zadovoljstvo sviranja, energija, pošten odnos i maksimalni respekt prema publici. Osim toga, ono što je toliko specifično za njih je set lista. Već i ptičice na grani to znaju, ali nije naodmet ponoviti da se set lista mijenja iz koncerta u koncert, tako da osim nekoliko pjesama koje uglavnom možete sa velikom sigurnošću očekivati, a odnose se na bezvremenske klasike: „Alive“, „Even Flow“, „Black“, „Do The Evolution“, „Given To Fly“ i nekoliko pjesama s promovirajućeg albuma, ostatak je potpuno neočekivan. Iz te kategorije jučer bih svakako izdvojio „Let Me Sleep“, koja je odsviran tek treći puta u povijesti i „Deep“ s albuma „Ten“, koja se također relativno rijetko izvodi. Takav je pristup „poslu“ ujedno i glavni okidač generiranja fanovske baze koja prati bend gdjegod da stigne i koja je u Europi unazad osam godina od stotinjak „10 club“ članova po koncertu, narasla na nekoliko tisuća.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gwMSVhTCTDU[/youtube]

Koncert je otvoren s četiri balade u nizu, među kojima se našla i „Black“, odsvirana kao treća po redu, što inače nije uobičajeno (slično je bilo u Milanu). Tu je malo izostao onaj dodatni sveopći zanos koji ju prati kada se nalazi na svom prirodnom mjestu u setlisti, pri njezinom kraju.

Nakon toga, udarac u glavu – „Why Go“ i lavina se zakotrljala. „Animal“, „Corduroy“, pa nekoliko novih, starih, brzih i laganih. Izdvojio bih „Come Back“, jednu mi od najdražih PJ balada posvećenu Eddievom prijatelju koji je nedavno preminuo, s McCreadyevom solažom, koja je „cepala vazduh“. Inače, u vrlo dobro posloženom zvuku, gitarske dionice s međuigrom McCready – Gossard, Mikeova soliranja i njegovi simpatični gitarski klišeji su, osim Vedderovog vokala, naprosto dominirali. Ritam sekcija Ament-Cameron – razigrana i čvrsta. Boom kao šesti član, primjetan kada je to bilo potrebno. Eddie je s ozlijeđenom nogom i dosta manje vina, kao iskupljenje za Milano u kojem se po vlastitim riječima malo previše zaigrao, bio vrlo precizan i odlično raspoložen. Takvo je raspoloženje zapravo karakteriziralo nastup uz sve standardno prisutne emocije – bijes, tugu, žaljenje, poštovanje, ljubav, što je, ovisno o pjesmi, bojalo nastup.

Pearl Jam u Trstu na stadionu Nereo Rocco (Foto: Stipe B. Mađor)

Kraj osnovnog seta od 22 stvari je bila euforija i energija u najčišćem obliku – „Do The Evolution“ i „Rearviewmirror“, nakon kojega nije nastupilo neko euforično prizivanje benda na pozornicu, jer svi smo znali što slijedi, još dva bisa i desetak pjesama pa je bilo uputnije prištedjeti nešto snage, a svi smo je trebali.

Prvi bis s Mother Love Bone „coverima“ – „Chloe Dancer“ i „Crown Of Thorns“, a tu bih pridodao i „State Of Love and Trust“, nas je bacio u najdalju prošlost i podsjetio na korijene benda, koje izrazito njeguju i cijene.

Drugi bis čista klasika – svi pjevamo „Better Man“, dok se za vrijeme „Alive“ pale reflektori, a u fan pitu je razvučen dvadesetak metara široki transparent u bojama talijanske zastave – „Rockin’ In The Free World“ pa je to bio i logični nastavak, jer nikako drukčije nije niti moglo biti, poznavajući već spomenutu neraskidivu vezu benda i fanova. Dugački završni pozdrav je bio „sentiš“ u svakom smislu uz „Yellow Ledbetter“.

Set lista

Završni obračun i gole činjenice kažu da je u trajnju od tri sata odsvirano 35 pjesama, a činjenice iz srca kažu da je ono potpuno ispunjeno i da ću zauvijek pamtiti ovaj dan isto kao i onaj u rujnu 2006. S ovom zadnjom izjavom sam se potpuno razotkrio kao fan na što sam iznimno ponosan, a također i na mnoge ljude koje sam kroz godine upoznao i zavolio u tom univerzumu.

Na kraju još samo da parafraziram jednu od navijačkih himni koja je u điru ovih dana, a savršeno odgovara onome što se jučer u Trstu, na stadionu Nereo Rocco dogodilo: samo jedna riječ bi bila to – NEOPISIVO!

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X