Srbiju trese prva ovogodišnja predeurovizijska groznica uoči finalne večeri Pesme za Evroviziju na kojoj će se odlučiti tko će predstavljati naše susjede u švedskom Malmöu ove godine.
Nekad znan kao „Beovizija“, srpski predizbor za pjesmu koja će zemlju predstavljati na Eurosongu već nekoliko godina nosi naziv „Pesma za Evroviziju“, odnosno „PZE“, obzirom da se ta skraćenica udomaćila. Priča oko promjene naziva nema pretjerano kompliciran scenarij. Dogodilo se da je jedan produkcijski mogul uzeo i zaštitio prava na ime „Beovizija“ i naravno pokušao „reketirati“ nacionalnu TV kuću, odnosno RTS s previsokim financijskim zahtjevima za korištenje imena. RTS je potom uzeo novo ime i „Beovizija“ je otišla u povijest.
PZE je već godinama ono što je hrvatska Dora počela biti tek od ove godine – Eurosong u malom ili nešto što bi moglo nositi i oksimoron naslov: Nacionalni Eurosong, u kojem se u dvije polufinalne večeri biraju favoriti za finale, tj. konačni izbor u trećoj večeri. Ako se mora raditi komparacija produkcije, nakon odgledane dvije polufinalne večeri ovogodišnjeg PZE-a zaključak je da je Dora u usporedbi s tim poput igranja Hamleta u Mrduši Donjoj.
PZE je na produkcijskom nivou da je gotovo svaki nastup na razini video spota, s mnoštvom zahtjevnih koreografija, scenarija i vizualno usklađenih scenskih priča. U produkcijskom smislu tu nema razlike ako se gleda i sam Eurosong. Sa zvukom problema nije bilo niti u jednom trenutku. Kasting dva voditeljska para (Dragana Kosjerica i Slaven Došlo na glavnoj pozornici i Kristina Radenković i Stefan Popović u Green roomu) je u najmanju ruku izvrstan. Svi četvero rječiti, fokusirani, atraktivni i opušteni u svom radu s jasno definiranim ulogama, kao što je i cijela manifestacija bila u znaku natjecatelja i njihovog profesionalnog predstavljanja širokoj javnosti. Dakle, nije bilo nekih kretenskih i nedorečenih scenarija koji su forsirali humor, poput Dore i onog tuđesrama s jajetom. Ukratko, zrelo produkcijsko razmišljanje u kojem se ni sekunde ne razmišlja da bi se moglo igrati sa situacijama u kojima se na bilo koji način ugrožavaju ličnosti onih koji sudjeluju. Mislim da je to put kojim treba ići i Dora u budućnosti i da u potpunosti treba brisati svaki scenaristički napor da se u takvom događaju ustrajava i na zrncu humora, jer taj humor redovno ispada nakaradan i loš.
Stilske raznolikosti dakako nije nedostajalo, ali je ove godine bio prisutan i svojevrsni multi-kulti štih, nije nedostajalo tamnoputih plesača i plesačica (čak i jedna Kubanka), pa i onih za pjevačkim mikrofonima (Kat Dosa), kao i izvrsnih pjevača gdje se mora istaknuti i jedan Dušan Kurtić koji ima „glas od milijun dolara“ i pred kojim je zasigurno odlična karijera bez obzira na plasman, a mogao bi se plasirati visoko.
No kad se ispod svega podvuče crta, ostaje dojam da će se večeras voditi duel između dvije Srbije, one napredne i one malo manje napredne, i da je konotacija ovogodišnjeg PZE-a dobrim dijelom obojana politički, obzirom na permanentnu napetost po pitanju Kosova.
Anđela Ignjatović alias Breskvica nije nikakve nepoznanica ni hrvatskoj publici, obzirom da je od prije dvije godine s uvođenjem Billboard Croatia na svojoj Top25 listi njeno ime često uvršteno, što samostalno, što u kombinaciji s Voyageom, po svoj prilici novim teen idolima.
No ona je u potpunosti zaokrenula svoju priču, te umjesto dosadašnjih lascivnih koketnih tekstova zapjevala o „dragom koji ruši gnezdo orlovo“ i uskočila u ritam koji se po skromnom mišljenju autora ovih redaka na Balkanu javlja uoči rata ili u ratu. U pop i rock narative ga je uvelo Bijelo dugme s „Lipe cvatu“, posljedično i „Đurđevdanom“, prihvatio ga i Thompson s „Bojnom Čavoglave“, a eto sad se s njime okitila i tek propupala teen pop zvjezdica i time, dugoročno gledano, ubacila prvo sjeme političkog razdora na mladoj sceni koja je dosad bila uglavnom apolitična i u neku ruku unitarna kad se gleda ukus publike ovih prostora koji konzumiraju sve s Balkan trap predznakom.
Osjećaj je, odnese li Breskvičino „Gnezdo orlovo“ pobjedu, dvojbeno je što bi se moglo dogoditi sa Srbijom na Eurosongu, obzirom da će Albanija to vrlo vjerojatno protumačiti kao političku provokaciju. Zasad je pod tim političkim povećalom samo izraelska pjesma predstavnica u kojoj se progovara o nemilim listopadskim ratnim zbivanjima.
Eurosong jest osmišljen kao mjesto gdje se Evropa susreće s pjesmama lišenima političkih pretenzija, ali počevši s ratom u Ukrajini i eliminacijom Rusije iz natjecanja prije dvije godine, nedvojbeno je da sa zaoštravanjem političkih situacija u stvarnosti na Starom kontinentu i malo šire. Trend upravo takvih pjesama koje „ispod žita“ guraju političku agendu na Eurosong očigledno raste, a Breskivca igra na kartu masovnog zbijanja nacionalnih redova, tu nema ni trunke intrinzično individualnog u pristupu.
S potpuno druge strane, gledano od poruke, nastupa i same filozofije pjesme, odnosno „u kutu ringa“ u kojem je predstavnica individualnog intrinzičnog pristupa nalazi se Ana Đurić Konstrakta u svojevrsnoj povratničkoj rundi u kojoj je ponudila sasvim novu percepciju penetriranja u eurovizijski milje. Njoj je palo na pamet da u taj milje ubaci formulu na kojoj živi moderni Hollywood – izmislila je glazbeni sequel, a to Eurosong dosad nije vidio.
Koncepcija njenog nastupa bila je najiščekivanija stvar ovogodišnjeg PZE-a. Svi su bili na iglama što li će sad izmisliti „umetnica“. A izmislila je uistinu briljantnu stvar koja opet frca od višeznačja i koja zadovoljava imaginaciju širokog auditorija, bez obzira kako gledali na nju. Prije dvije godine je prala ruke u lavoru, sad mijesi tijesto, naizgled ništa novo u koncepciji, a opet odlična nadogradnja na „In corpore sano“ postavku i betoniranje sebe kao jednog od najzanimljivijeg brenda ovog natjecanja u posljednje vrijeme.
Ovog puta joj je i scenski nastup doveden do savršenstva s plesnom grupom koja kao da se inspirativno napaja biblijskim motivima iz legendarnog spota „Losing My Religion“ grupe R.E.M., kao i odličnim tajmingom otkrivanja posude u kojoj zatim mijesi tijesto za kruh dok u lirskom dijelu vodi konverzaciju sa svojim doktorom, koji ju na kraju, kao što nas je naučila tradicija i iskustvo odlazaka doktorima na ovim prostorima, otpravi uz „’Ajde, nije ti ništa“ (koliko li je samo ljudi nakon tog „’Ajde nije ti ništa“ doživjelo zdravstvenu havariju, to najbolje znaju oni kojima se to dogodilo).
Izvrsna je to pozicija za povratak i na Eurosong gdje bi se Konstrakta mogla pojaviti kao netko tko figurativno „obija šaltere“ i traži zadovoljštinu nakon što ju je prvi put izignorirao gotovo svaki neregionalni žiri nacionalnih TV kuća, ali ne i publika koja ju je najviše simpatizirala i na koncu dovela do 5. mjesta. Dakle, takav povratak koncipiran po svima znanom scenariju dosad rezerviranom za svijet filma, definitivno je najurnebesnija i najmaštovitija stvar viđena ove sezone na prednatjecanjima za Eurosong.
Da rezimiram, Konstraktin „Novo, bolje“ Srbiju bi vratio u fokus favorita na Eurosongu upravo zbog njenog gotovo nepogrešivog sluha i njuha za unošenje konceptualnosti u format tog showa, dok bi „Gnezdo orlovo“ Breskvice vrlo vjerojatno skinuo svaku internacionalnu empatiju i favoriziranje zasigurno i prije nego što bi ta pjesma uopće otišla u Malmö.
Balkan bi konačno trebao shvatiti da mu ratobornost nikad nije donijela dobro. Primjera iz povijesti ima napretek. Drugih primjera u našim povijestima gotovo i da nema. Ako je netko uvijek „dobio po tamburi“, to je bio Balkan. Je li konačno došlo vrijeme da se gledaju svoja posla i mijesi kruh, saznat ćemo uskoro.
Finalna večer Pesme za Evroviziju počinje u 21:00 sat, a link na live streaming je ispod: