Ugledavši svog mladenačkog heroja s par metara udaljenosti, doživio sam priličan šok jer Peter Perrett danas izgleda kao da za potrebe koncerta doslovno ustaje iz groba, ali glas ga i dalje služi
Na ukletu romantiku Petera Perretta navukao sam se negdje u srednjoj školi, prije sad već više od trideset godina, na način toliko poznat generacijama stasalim osamdesetih i devedesetih. Tih dana najjeftiniji i najčešći način nabavljanja glazbe bilo je presnimavanje na kasete, po mogućnosti one u trajanju od 90 minuta, što je značilo da je na svaku stranu stao jedan cijeli album. Dapače, često je ostalo mjesta za još poneku pjesmu, a na jednoj takvoj kaseti netko mi je snimio i “Another Girl, Another Planet”, ključnih tri minute Parrettove karijere kako s The Only Onesima tako i nakon njih.
Nedugo zatim, 1994., Parrett je okupio i novi bend imena The One, a ono što sam o njemu uspio doznati iz kratkog intervjua na MTV- jevom Alternative Nationu bilo je tek uvod u jednu od najpotresnijih i najčudnijih sudbina britanskog rocka. Za to sam morao pričekati da se pojave internet i Wikipedia, dok mi je biografija “The One and Only: Peter Perrett – Homme Fatale” Nine Antonije djelovala poput scenarija “Panike u parku droga” ili kakvog sličnog narko filma.
U trenutku osnivanja The Only Onesa već je, naime, bio ovisnik o heroinu zavidnog staža, a nakon raspada grupe svoj je, kako ga sam naziva, “izgubljeni vikend u trajanju od 35 godina” proveo drogirajući se i dilajući. Comeback započet albumom “How The West Was Won” 2017. i nastavljen još superiornijim “Humanworld” lani je kulminirao njegovom po mnogima i najboljom pločom “Cleansing” za koju ipak smatram da je malo preduga (riječ je o dvostrukom izdanju), što neizbježno sa sobom povlači i određen broj filera.
Kako bilo, ista mu ne prestaje donositi nove pozive za svirke pa aktualnu turneju konstantno produžuje novim datumima i gradovima, dobrim dijelom i zbog opće percepcije da je riječ o zadnjoj prilici da ga se vidi uživo. Iz istog sam razloga i sam odlučio da ga ovog puta nikako ne smijem propustiti, a nakon nekoliko neuspješnih pokušaja kombiniranja jeftinih aviokarata i najboljih termina za uzimanje godišnjih odmora, izbor je pao na Islington Assembly Hall, smješten u jednom od mirnijih londonskih kvartova.
Otvoren 1930. godine, Islington Assembly Hall ima onaj za Britaniju tako tipičan spoj koncertne dvorane i spomenika, što znači da se vizualno pretjerano ne razlikuje od svojih “mladih dana”. Imaju i rijetko besmislenu politiku vezano uz pušenje prema kojoj je u smoking area bilo moguće izaći tek u 20:45 sati, odnosno kada je najavljen službeni početak, no i ta je dozvola ukinuta tijekom izvedbe posljednjih nekoliko pjesama.
Čekajući da nas puste zapaliti, upoznali smo prilično šaroliku ekipu među kojima su bili i tip koji na Perrettove nastupe redovno potegne iz Švedske, kao i simpatični lik sa štakom koji se pohvalio kako su ga 1980. godine uhitili nakon koncerta The Only Onesa. U publici su očekivano dominirali upravo oni koji ga se sjećaju iz vremena punka i novog vala, uključujući i nekoliko ispijenih starih junkieja za koje biste pomislili da se natječu za najboljeg Perrettovog imitatora.
Prvi je na pozornicu izašao Jamie Perrett koji i glasom i stasom podsjeća na starog do te mjere da kada zatvorite oči stvarno imate dojam da slušate neku nepoznatu Peterovu pjesmu. Jamie je izniman gitarist i producent spomenutih povratničkih izdanja, no njegov set nije ostavio pretjerani dojam. Ne može mu se, naime, osporiti da izgleda i ponaša se kao rock zvijezda, ali mu nedostaju pjesme koje bi takav stav mogle opravdati. Iznimka je “Master Of Destruction” koju je otpjevao i na “Humanworldu”, mada su je u srijedu odsvirali previše mekano, bez distorzije i u aranžmanu bližem ska muzici nego garažnom rocku. Iznadprosječna mu je i balada “Poetic Justice”, dok o ostatku setliste baš i nema potrebe trošiti riječi.
Da se Peter Perrett “Cleansingom” oprašta od publike daju naslutiti i skladbe koje s razglasa otvaraju i zatvaraju koncert, naslovna te duboko ispovjedan pogledan unatrag “All The Time” (“all the time I thought I was having fun/took no time to question what we’d done/just antoher wasted life”), kao i prva koju su izveli, “I Wanna Go With Dignity”, koja zvuči poput uglazbljene molbe da mu se dozvoli eutanazija. Repertoar su sačinjavale pjesme s povratničkih albuma uz šest The Only Onesa, čemu imam uputiti i jedini kakav-takav prigovor.
Osim vječnog klasika “Another Girl Another Planet” i ovisničkih poema “The Beast” i “The Big Sleep”, od svog je starog benda odsvirao i power pop komade “The Immortal Story” i “Flaming Torch” koji ne ulaze među njihova najbolja ostvarenja. Vrijedi istaknuti da su novije stvari izazvale jednako snažnu reakciju kao one iz sedamdesetih, što potvrđuje kako je nostalgija u ovoj priči ipak ima sekundarnu ulogu.
U pratećem sastavu uz Jamieja svira i basist Peter Jr. pa je na taj način konačno uspostavio normalan odnos s njima nakon što su čitavo djetinjstvo proveli u kaosu odrastanja s dvoje narkomana. Violina i klavijature do izražaja su posebno došle tijekom produženog instrumentalnog dijela pjesme “Living In My Head”, dok su tri gitare najjače grunule u zastrašujuće aktualnoj “War Plan Red”.
Moram priznati da sam, ugledavši svog mladenačkog heroja s par metara udaljenosti, doživio priličan šok jer Peter Perrett danas izgleda kao da za potrebe koncerta doslovno ustaje iz groba, ali glas ga i dalje služi, pogotovo u laganijim temama poput “Heavenly Day”, koja cementira njegov status jednog od najvećih romantika britanskog rocka, i “Daughter” koju možda i pogrešno povezujem sa stravičnom pričom kada je njegova supruga Zena doživjela pobačaj u trenutku dok je u bolnicu vozio Richarda Lloyda, gitarista Televisiona, nakon što se ovaj predozirao.
Premda ga njegov naglasak nepogrešivo smješta u južni London, oduvijek sam ga doživljavao autorom na tragu njujorške škole, ponajprije Loua Reeda, Johnnyja Thundersa i Televisiona. Da se, međutim, nikad nije radilo o kopiranju, pokazuje i utjecaj koji mu priznaju bendovi u rasponu od Replacementsa i Libertinesa do članova R.E.M.-a.
Koncert su, poslije cca sat i pol, priveli kraju sa”Someone Who Cares” Only Onesa, još jednom od skladbi u kojoj ljubav vidi kao jedino oružje dovoljno snažno da zauzda njegove demone, i singlom “Disinfectant” gdje mu nije, kao na albumu, vokalno asistirao Bobby Gillespie iz Primal Screama iako smo ga za vrijeme zajebancije u pušioni primijetili kako ulazi u dvoranu.
Peter se od okupljenih oprostio znakovitim riječima “uživajte u ostatku života, nadam se da ćemo se ponovno vidjeti”, naizgled svjestan da je kraj sada sasvim blizu. A opet, tko zna – toliko je puta ustao iz mrtvih da me ne bi čudilo da već iduće godine snimi novi album. I tako je odlučio svirati dokle god bude mogao stajati na nogama.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
