Pisati o nastupu Pionira Tvornice Zvuka predvođenih Nenadom Sinkauzom iz grupe East Rodeo iz kritičkog rakursa svakako ne bi imalo smisla obzirom da je moje dijete polaznik tog eksperimentalnog ansambla. Sukob interesa, reklo bi se. Stoga ću to učiniti iz rakursa roditeljskog doživljaja.
Za početak potrebno je napomenuti da kad smo u jesen prošle godine odveli dijete u MM Centar u skopu zagrebačkog SC-a kako bi upoznalo najraznovrsnije instrementalne i audio ‘igračke’ na radionici koju je pokrenuo Nenad Sinkauz, ni u primislima nam nije bilo da će se iz toga uopće izroditi nešto što će dobiti formu dostojnu nastupa pred publikom, a pogotovo ne nešto što će otvoriti upravo započeti 4. Izlog suvremenog zvuka u Zagrebu.
Da budem do kraja iskren, nisam vjerovao da će cijeli eksperiment imati koncertni oblik ni dan prije kad sam svoju Sofiju odveo na redovnu probu, jer te probe su uvijek izgledale, po ono malo što sam mogao škicnuti, kao da tih 15-20 djece vodi glavnu riječ u svojoj kakofoničnoj zaigranosti isprobavanja svega što im dođe pod ruku, kao što nisam primijetio da Nenad Sinkauz tu prakticira neki pristup glazbenog autoriteta (a poznat mi je i taj ‘klasični’ profesor-dijete pristup jer kćer ima još neke izvanškolske glazbene aktivnosti). Ukratko, činilo se to kao neki glazbeni vrtić s naglašenim edukativnim momentom u kojem djeca mogu udarati po pravom bubnju, žicama električne gitare, puhaćim instrumentima, ritam padovima, sekvencerima i, samo Nenad zna, čemu sve ne.
Sinoćnji nastup bio je famozno iznenađenje, ne samo za okupljene roditelje u MM Centru već i za one koje općenito zanima inače izuzetno zanimljiv koncept Izloga suvremenog zvuka kao poligon novih ideja i svih mogućih oblika rastezanja okvira shvaćanja postojećih glazbenih obrazaca. Sinkauz je od svojih ‘pionira’ sklopio do sada neviđeni ansambl, podijelio uloge i instrumente, te pustio dječjoj mašti na volju izvođački pristup, dok je on dirigentski otvarao i zatvarao zvučna poglavlja stvarajući tako jedinstvenu onomatopejsku vizuru koja bi bez problema mogla biti zvučna slika neke predstave, kao što je bilo zanimljivo i samo posmatranje i slušanje te neverbalne i beznotne glazbene komunikacije koja je izlazila iz razglasa MM centra. Sinkauz je tako sve dječje nespretnosti i gubitak koncentracije zbog zaigranosti okrenuo u izvođačku korist. Kroz tu zvučno avanturu premijerno su kročili i on i djeca, dakako i publika.
Nastup Pionira Tvornice Zvuka izvrsno se uklopio u otvorenje 4. Izlog suvremenog zvuka iz nekoliko razloga. Prvi je da je publika stvarno prisustvovala jednom drugačijem, gotovo avangardnom pristupu djeci kad je glazba u pitanju, kao i produktu takvog pristupa. Sinkauz nije ni pokušao kruto uglaviti djecu u glazbene gabarite odraslih osoba (što je obično najčešći slučaj), već kao da je pustio dječjim glavicama da zvučno ožive svoje maštovito poimanje svijeta oko sebe. Kako drugačije protumačiti uspjeh postizanja priličnog dramsko-glazbenog nivoa u izvođenju jednog takvog eksperimentalnog skoro petnaestminutnog djela punog raznovrsnih detalja i dinamičkih preokreta? Nije to baš nešto lako za izvesti uživo i glazbenicima iz onamatopejsko-producentskih sfera kreiranja zvučne slike.
Sinkauzov pristup djeci tu je ključna stvar i kao drugo nameće se zaključak da je to bila jedna izvrsna prezentacija situacije koja odgovara na pitanje: što se dogodi kad dijete povjeriš umjetniku, a ne zanatliji. Zanatlija može prenijeti zanat, ali može i suziti vidike, umjetnik će pak raditi na njihovoj mašti, tj. širenju percepcije. A ako će nešto djeci trebati u budućnosti, trebat će im moć percepcije, gdje god se i kakvim god prilikama/društvu obreli.
Kao treće u komunikološkom smislu bio je to također predivan primjer uspješno uspostavljene komunikacije kako između djece i mentora, tako i na dječjim individualnim razinama i grupnoj razini spram samog projekta tj. nastupa. I kao četvrto, nema bolje adresirane manifestacije od Izloga suvremenog zvuka za predstavljanje nečeg sličnog.
Naravno da ima puno osobnog i pristrano u svemu izrečenom, ali s velikom sigurnošću mogu reći da bih jednako uživao u cijelom događaju da kojim slučajem nije moje dijete bilo uključeno u projekt. Cijeli taj sklop “Pionira” i njihovg mentora dovoljno bi mamio znatiželju u smislu da se išta suvislo od svega moglo napraviti od strane Sinkauza, a rezultat je oduševio.
„To su sve oni sami napravili“, izjavio je Nenad po završetku dugačkog aplauza na kraju, iskazujući lijepu dozu skromnosti za projekt. Možda nema razloga ne povjerovati mu, djeca su čudo, ali da bi se to dogodilo treba s njima znati uspostaviti pravu frekvenciju za komunikaciju. A to može samo umjetnik. Hvala, Nenade.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
