Pips, Chips & Videoclips u Saxu – novo proljeće

Koncert na Šalati, pa ubrzo i na glavnom zagrebačkom trgu nakon kojeg smo ušli u Novu 2023. godinu bilo je poentiranje cjelokupne karijere grupe – kruna za minuli rad. No Pips, Chips & Videoclips u svojoj suštini nikad nije bila neka obljetničarska priča, tj. bend koji je slavio prošlost. Jest da je okupio niz generacija tijekom svog postojanja, ali iz razloga jer je uvijek bio bend sadašnjice. Dubravka Ivaniša kao vođu te glazbene operacije uvijek je morilo to što je sadašnjost. Prošlost, posebice rock and rolla grandiozno mu je išla na živce.

Bilo je tako već na samom početku, koji je eksplodirao s „Dinamo ja volim“, pjesmom koja ako se promatra izvan vremenskog konteksta ispada kao navijačka pjesma koja usput slavi i nogometno huliganstvo. No, u ratnim devedesetima bio je to prvi značajni prst u oko Tuđmanovoj autokraciji koja se širila na sve društvene domene, pa tako i one koje ga se kao državnika ne bi nimalo trebale ticati poput promjene imena jednog nogometnog kluba. Kad se taj vremenski kontekst ispuhao, Pipsi su tu pjesmu jednostavno napustili, iako je publika na koncertima već usvojila koreografiju oduševljenog unisonog pljeskanja i zbornog pjevanja.

Da je nisu napustili vjerojatno bi ih ona trajno usidrila u ulozi relikta prošlosti. Stoga, ako je prva Ivanišova važna odluka bila po prvi put u povijesti ovih prostora izložiti navijačku populaciju punk rocku i time je zamiješati s rock publikom, druga još važnija za bend bila je napustiti tu pjesmu kad je ona izvršila svoju misiju, tj. kad se proširila stadionima i kad se njen huk probijao i u televizijskim prijenosima utakmica dok su nogometni komentatori nervozno ponavljali da se taj klub zove Croatia i blebetali koješta kako bi svojim glasom prekrili ono što se pjevalo na tribinama, čega se živo sjeća i potpisnik ovih redaka.

Tako je bilo i s albumima. Svaki novi lovio je trenutak sadašnjosti i onaj prijašnji u tim trenucima činio anakronim. Već se s objavom „Dernjave“ činilo da je „Shimpoo Pimpoo“ bio davni tinejdžerski relikt, da bi „Fred Astaire“ u svakom pogledu kolosalno pregazio „Dernjavu“. Pipsi u bili britpop kad je to trebalo biti, kao što su vratili sjećanje na Haustor točno kad je to trebalo napraviti jer je Rundek zbog svog angažmana na Radio Brodu već bio gledan kao antidržavni element.

Album „Bog“ opet je bio nevjerojatni zaokret u odnosu na, u svakom pogledu prihvaćen i slavljen, „Fred Astaire“. Kao što je „Dreveće i rijeke“ opet bio novi šok kad se pojavio. Dakle, ako je nečija karijera obilježena antagoniziranjem prvenstveno vlastite publike to je karijera Pipsa. Jedina dosljednost Ivaniša kao prvog čovjeka benda može se sublimirati u misao: da dok ne ubije Pipse s prijašnjeg albuma, novi album neće izaći.

A novi album mora izaći jer je to Ivanišev nagon da se ponovno rodi u sadašnjici kakva god ona bila i kud puklo da puklo. Uspješno ili neuspješno, gotovo da je manje važno. U dijelu desetogodišnjeg perioda između „Walta“ i recentno objavljenog albuma „Vesna“ grupa se bavila singlovima gotovo u pravilnim intervalima – dva singla godišnje, a Ivaniš je u ovo moderno digitalno doba u jednom trenutku eutanazirao ideju o albumu jer je nekako takvo i vrijeme došlo gleda li se značaj albuma kao formata za predstavljanje kreativnog rada.

No čak i kada okolnosti dovedu do toga da je koncept umro stvara se prostor za klicu novog života.

„Kuda dalje nakon Šalate?“ vjerojatno je pitanje koje je morilo Ivaniša i prije nego li su ulaznice puštene u prodaju. Jest da je korona to veliko slavlje prolongirala, no kad se dogodilo prošle godine, situacija je bila jasna, a to je da je put obljetničarske atrakcije već bio trasiran. Sve nakon toga poznat je scenarij: nostalgično čmrljenje pred masama. Igra brojki i ulaznica. Goli kapitalizam do penzije, ili smrti. No za kreativce uvijek je primarno stvarati i ta podsvjesna uš nikom od njih ne da mira.

A vremena su se potpuno promijenila. Posebno zvuk vremena. I to je bio impuls da je došlo vrijeme da se Pipsi ponovno rode u kreativnom smislu. Ovog puta novi album je trebao Ivanišu možda više nego li ijedan dosad. Unatoč, apsolutno, svemu. Jedan potpuno neuklopljiv koji će morati pronaći put do uklopljivosti, ili da bar bend bude sahranjen po vlastitom scenariju i obredu. U tom smislu naziv „Vesna“ bi možda trebalo gledati u duhu staroslavenskog značenja te riječi, a to je „proljeće“, jer u kreativnom smislu „zima“ je predugo trajala.

Obzirom da su Pipsi prvenstveno bend unatoč svim tehnološkim novotarijama koje su u međuvremenu tu formu benda odnijele u različitim smjerovima, najbolja opcija za doživjeti to „Proljeće“ ovih dana se odvija u zagrebačkom klubu Sax koji su Pips, Chips & Videoclips zaposjeli na pet dana.

Prije nego li krenem u detalje, samo ću reći da dugo nisam tako guštao u koncertu Pipsa, jer, bar za mene, oni su najbolji kad se „ponovno rode“. „Vesna“ uživo, svirana onako kako su posložene i pjesme na albumu, je pravo malo remek djelo. Gledate i slušate Pipse, ali upravo one koji antagoniziraju ovo vrijeme i sadašnje navike, a opet su kad se gleda cjelokupno naše domaće rock pleme otišli najdalje u igranju s novim stilovima i zvukovima, posebno s auto-tuneom na vokalu, te ga prilagodili svojoj predivnoj neprilagodljivosti.

Hajmo reći da su Ivaniš i ekipa superiorno „digli rampu“ da taj zvuk uđe i u domaće rock gabarite. Moje osobno mišljenje je da novotarije treba prihvatiti, prilagoditi i kroz njih tražiti novi smisao, a ne bježati od njih. Auto-tune svojom pojavom kao takav je upravo antagonizirao scenu po sistemu „oni“ i „mi“, a rock je tu postao luzer jer je a priori počeo izbjegavati tu novotariju. No Ivaniš takav kakav jest, time i Pipsi takvi kakvi jesu, ipak su se odlučili uhvatiti u koštac s time jer nimalo nisu spremni na „sviraj stare“ obljetničarske scenarije.

Na pozornici, „ponovno rođen“ Ivaniš odbacio je klasično-rokerski košulja-outfit. U Saxu je nabio šiltericu na glavu i sunčane naočale na oči i odjenuo običnu bijelu majicu, a ‘gaženje’ je promptno započelo s „Većinom“ i istom žestinom se nastavilo s „Glas za blues“, čime je otvoren prostor za plesni medley „Klijenti“ nakon kojeg zavladao minimalistički spleen antagonizirajućeg egzistencijalizma koju donosi „Copperfield & Coppertone“.

„Netko“ je uživo istinski baladni vrhunac Pipsa i nakon nje bi u toj konstelaciji bi bilo kakvo inzistiranje na nastavku sporijeg tempa bilo promašeno. No zato je „Pariz“, koji već sada prati oduševljenje i zborno pjevanje bio pun pogodak, a „SSND“ koja tako vješto hoda po rubu između trapa i brojalice-zezalice njen adrenalinski nastavak. Zaključna „Vesna“ poput introspektivne šetnje pustim noćnim zagrebačkim ulicama nije mogla biti bolje pozicionirana prije ulaska u drugu „best of“ polovicu koncerta, a taj je bio od familije za „familiju“ (jer se tako može nazvati i vjerna publika Pipsa kad je riječ o klupskim gigovima).

Naime, Ivaniš se u prvom dijelu dao energetski maksimalno. Nije odavao znake umora, dapače, kao da se energetski hranio novim pjesmama. Davao se, ali je i dobivao natrag, a vrhunac su potom prolongirali prvo gostujući Edo Maajka i kćerka Lucija Ivaniš u eksplozivnoj izvedbi pjesme „Ljubav“ (kao da kod Ede Maajke može biti ikako drugačije), da bi potom meddley do savršenstva dovela Yaya s izvedbom „Trubača“.

Koncertni „Kung fu“ se nastavio s povratkom Dubravka na pozornicu. „Plači“ je komotno mogao pustiti da je iznese publika (a to je na bisu i učinio s blokom „Malena“ i „Gume na kotačima“). „Zdenka i vanzemaljci“ je također bio pun pogodak, a valjda u feedbacku publike Ivaniš gušta svaki put u inat svim kritičarima koji su se brutalno izasrali po albumu „Pjesme za gladijatore“, među koje dakako spadam i ja, kao što je pun pogodak za sve koji su u Sax došli te večeri i po porciju „starih Pipsa“ bio završni niz službenog dijela koje su sačinjavale „Narko“, „Dan mrak“ i „2×2“.

No finale tuluma su tek počele obzirom da je odsvirano još šest pjesama na bisevima, počevši s „Malom fuficom“, te spomenutima „Malena“ i „Gume na kotačima“. „Pjevač Beatlesa i Stonesa“ je vodio do „Poštara lakog sna“ da bi oproštaj donijela „Nogomet“, iako je „familija“ skandirala da hoće „Dinamo“, valjda ne shvaćajući da je Šalata bila ona iznimka koja potvrđuje pravilo.

Potpisniku ovih redaka ipak je najuzbudljiviji bio prvi dio koji je u cijelosti iznio novi album. Jest da Ivaniš nikad neće biti pjevač Beatlesa i Stonesa, ali nedvojbeno je da su u godini u kojoj su Beatlesi i Stonesi izuzetno aktualni, Pips Chips & Videoclips u kreativnom smislu ponovno rođeni. Ne da bi nostalgično oplakivali stare dane, već da bi novoj eri izašli na megdan. Mogli su oni cijelu ovu novu koncertnu priču zapakirati u neki Dom sportova, ali čini se da u klupskom fajtu u pet rundi guštaju iz večeri u večer. Nema ništa slađe od novih početaka.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute