‘Piratske zore’ Seasplasha

Francuski bend Joke napravio je najduži glazbeni tulum na ovogodišnjem Seasplashu, zato jer njegovi članovi pate od iste bolesti kao i Manu Chao, tj. nemaju srca završiti koncert, no ipak ako ćemo o najboljem koncertu, on ipak pripada Dreadzoneu.

Seasplash 2012 - Jutro na Dubsplashu (Foto: Zoran Stajčić)

Otvorenju 59. Pula Film Festivala se može dati solidna trojka. Protokol se značajno nije promijenio desetljećima. Himna, najave, govorancija uglednih gostiju prošarana s par umjetničkih performansa i na kraju vatromet. Ove godine okupila se domaća politička svita na čelu s predsjednikom Republike okupljena oko Ban Ki-moona, tajnika UN-a. Ban Ki-moon je bio vidno uzbuđen zbog same lokacije festivala tj. pulske Arene, a slično je bio uzbuđen i Ivo Josipović koji se zanio ‘pjesničkim metaforama’ da je na kraju zaboravio Festival proglasiti otvorenim, pa se brzo vratio za mikrofon na pozornici i izjavio te ključne riječi nakon kojih je krenula prva kanonada vatrometa.

Ta protokolarnost u kojoj se pazilo da sve ide po koncu zbog uglednog stranog gosta samo mi je još jače pojačala želju za odlaskom u puno opuštenije okruženje Seasplasha na kojem su te večeri headlineri na Livesplash stageu bili britanski Dreadzone i domaći St!llness. Činilo mi se da je publike bilo znatno više nego prethodnih večeri, ali je to zbog same lokacije festivala teško za procijeniti. Dreadzone su opravdali epitet benda koji radi odličnu koncertnu atmosferu.

Nitko od prisutnih nije ostao ravnodušan na eklektičnu fuzija stilova stopljenih u zarazni plesni ritam ove grupe koju je oformio Greg Roberts, bivši bubnjar Big Audio Dynamitea (u kojem je svirao zajedno s Mickom Jonesom) i koju je obožavao BBC-ijev radijski guru John Peel još od debi albuma „360°“ iz 1993. godine. Dreadzone je uistinu bio vrhunac subotnje večeri (naravno ako ste poklonik žive svirke) St!llness, koji je nastupao nakon Britanaca, bio je pred teškim zadatkom jer je trebalo publiku dići s nimalo manjim intenzitetom. No St!llness nije društvo spremno na predaju. Adrenalinska energija koju su proizvodili Yuri i društvo na pozornici nije samo rasplesala publiku, koja je kasnije tražila bis, već je zainteresirala i neke članove samog Dreadzonea koji su kasnije rekli da im je drago da su bili na tako kvalitetnom nastupu hrvatskog benda za koji do tada nikada nisu čuli.

Njihove britanske kolege Vibronics su se pak pobrinuli za dobro plesno raspoloženje na Soundsplash pozornici odakle je pak pucao pogled na obalu i izlazak sunca. Zora uz Vibronicse ipak nije mala stvar. After na Festivalu se već po inerciji i u nedjelju dogodio na najmanjem Dubsplash podiju prekrivenom maskirnom mrežom zbog čega je vjerojatno i najviše bio primamljiv onima koji su noć prebrzo isplesali.

Iako Seasplash nema nikakvih dodirnih točki s filmskim festivalom u Puli, nekako se dobro nadopunjuju, ako ćemo o nečemu što običavamo nazivati kulturnom ponudom. Potonji je tradicijom, politikom i protokolom omeđeni događaj, koji vjerojatno u drugačijim okolnostima ne bi mogao biti to što jest, dok je Seasplash ‘piratska luka’ odličan bijeg za zaboravljanje svih ograničenja uz dobar ritam. Pa sad, tko što voli…

Saznajte više: Pula Calling: Golem(o) zapljuskivanje na Seasplashu i čekanje PFF-a

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X