Zahvaljujući nedavnom izlasku ‘Doggerela’, druga faza Pixiesa se po broju studijskih albuma izjednačila s onom originalnom od koje je sada već jedanaest godina duža.
Sličnosti, nažalost, tu i prestaju – na njihovim ranim izdanjima „Surfer Rosa“, „Doolittle“ i „Bossanova“ te debitantskom mini LP-ju „Come On Pilgrim“ jasno se moglo naslutiti kojim će smjerom u skoroj budućnosti krenuti alternativni (i ne samo alternativni) rock, dok je najviše što od novovjekovnih Pixiesa možemo očekivati da dostojanstveno stare i pretjerano ne okaljaju uspomene na dane kada su bili možda i najutjecajniji gitaristički bend na svijetu.
Da su stvarno promijenili i lice i naličje alter-rocka ranih devedesetih su ‘verificirali’ Nirvana, Smashing Pumpkins, Weezer i brojni drugi sastavi koji su Black Francisu i ekipi otvoreno zahvaljivali na inspiraciji. Ne treba zaboraviti ni Radiohead koji su u više navrata isticali kako su im prvi albumi bili tek pokušaj da zvuče kao Pixies, čiju glasno-tiho-glasno dinamiku i neobične, na trenutke gotovo i nelogične promjene danas nalazimo tek u tragovima, pri čemu i tada djeluju pomalo isforsirano, točnije ubačeno samo zato što se to od njih očekivalo.
„Doggerel“ je, prema najavama, kompiliran iz više od 40 skladbi koje je Black imao spremne, zbog čega prilično čudi i razočarava što su riff startne „Nomatterday“ popalili iz „Nausea“ losangeleskih punkera X. Usprkos tome, stvar nije loša, nego sasvim prosječna, a takav dojam, uz poneku časnu iznimku, ostavlja i ostatak novog materijala.
Pixies su već dugo zaslužni veterani i potpuno je razumljivo da snimanje glazbeno revolucionarnih albuma prepuste nekom drugom, no „Doggerel“, baš poput svojih prethodnika „Indie Cindy“, „Head Carrier“ i „Beneath the Eyrie“, neće donijeti pjesmu koju će publika zazivati da čuje na koncertima umjesto „Debasera“, „Gigantic“ ili „Monkey Gone To Heaven“.
Za neke od novih brojeva to je donekle i nezasluženo pošto su „Dregs of the Wine“ s uvodnim recitalom o tome ‘kako on voli originalnu verziju „You Really Got Me“, a ona obradu Van Halena’, i „Haunted House“, crnohumorna priča o sretnom i bezbrižnom životu nakon smrti, čak i bolje od slabijih dijelova „Trompe La Mondea“, oproštajne ploče izvorne inkarnacije grupe. Takvi, inspirirani momenti su u manjini, djelomično i zbog pretjeranog upliva americane i folka koji su ipak više pasali Francisovim solo radovima iako su ovoga puta iznjedrili vrlo dobru „You’re Such a Sadducee“. Riječ je i o daleko najumivenijem izdanju Pixiesa, što ne bi bilo ništa loše kada bi ovi srednjestrujaškom rocku bliski aranžmani iole uspjeli kompenzirati nedostatak nekadašnjeg kreativnog ludila.
Sve do odlaska Kim Deal, na čijem se mjestu od 2014. nalazi Paz Lenchantin, Pixiesi u prvim godinama reuniona na njezinu inicijativu nisu radili nove pjesme. Posljednja četiri albuma toj inicijativi u izvjesnoj mjeri daju za pravo premda „Doggerel“ i „Beneath the Eyrie“ ne treba smatrati promašajima. Mislim da naprosto, kao i većina starih fanova, tražim previše jer se i dalje teško mirim sa činjenicom da su postali upravo ono što nikad nisam vjerovao da će postati – obični.
Ocjena: 6/10
(BMG, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
