Nema nikakve dvojbe da smo sinoć na Križankama imali priliku svjedočiti najboljem nastupu Pixiesa na ovim prostorima od njihovog ponovnog okupljanja prije dvanaest godina.
Kozmičke sile su htjele da u doba prvog nastupa Pixiesa u Zagrebu, kada su u vrijeme najvećeg kreativnog zamaha nastupali u Kulušiću 1989., budem u fazi upisivanja osnovne škole, pa iz tog razloga nisam imao priliku svjedočiti tom legendarnom događaju. Za tri dana bit će točno jedanaest godina otkako su, nakon ponovnog okupljanja, odsvirali povratnički nastup na užarenoj zagrebačkoj Šalati, a posjetili su nas i na INmusic festivalu prije tri godine, promovirajući neslavni album “Indie Cindy”. Ove godine, na krilima mnogo boljeg materijala okupljenog na ploči “Head Carrier”, Zagreb se nije našao na mapi njihove turneje, te je trebalo potegnuti do ljubljanskih Križanki, što nam nije teško palo, budući da je riječ o jednom od najboljih koncertnih prostora na otvorenom u ovom dijelu Europe.
Pixies su bend koji je na neki način glazbeno ubio osamdesete i popločao put zvuku novog desetljeća u rađanju, ali su pritom stvorili glazbu koja jednakim intenzitetom odjekuje i u novim generacijama, a vjerojatno će takvom ostati i u budućnosti. Ne čudi stoga što im veći dio setliste čini materijal s remek djela “Doolittle”, dočim se novih pjesama dotiču tek paušalno.
Osim otvaranja s “Gouge Away”, nemoguće je unaprijed predvidjeti u kojem će se smjeru ovih dana razviti njihov koncert. Sinoć su uslijedile “Bone Machine” sa “Surfer Rose”, te “Crackity Jones”, a to su upravo dvije pjesme, sjetit će se oni s boljim pamćenjem, kojima su otvorili spomenuti koncert na Šalati 2006. godine. Nakon toga su odružili sjajan singl “Um Chagga Lagga” sa zadnjeg albuma, a publika je začaga-laga-la još jednom kupljena zvukom Crnoga Francisa i njegove ekipe.
Rupu koja je ostala nakon odlaska legendarne Kim Deal iz benda uspješno je popunila Argentinka Paz Lenchantin, čemu smo već imali priliku svjedočiti i na Jarunu 2014., a pjesma “All I Think About Now” s albuma “Head Carrier” postala je neizbježnom točkom i na koncertima. Uz potpisni zvuk gitare Joeyja Santiaga i opuštenu karizmu Franka Blacka, legendarni hitovi poput “Debaser” ili “Where Is My Mind” zvuče kao napredni tečaj iz rock and rolla za koji nije uvjet nikakva poza ni frajerluk, već čista snaga melodije i rifa koji mogu poslužiti kao raspamećujuće sredstvo, pogotovo kad ih se servira u dozi od preko trideset pjesama bez predaha.
Kao predgrupa nastupija je lokalna četvorka Koala Voice, izrazito zanimljiv mlad bend koji je već postao općim mjestom novijee slovenske scene. Meni su osobno pozornost privukli lani, kada su odsvirali jedan od najboljih koncerata RockLive festivala na koprivničkoj Šoderici, ali sinoć sam uspio uloviti tek kraj njihovog nastupa zbog neobjašnjive politike Križanki koja publici ne dopušta unošenje pića u prostor održavanja koncerta. Začudo, unatoč velikoj vrućini, učestali odlasci publike po okrepu ispred auditorija nisu uzrokovali gužve ni u kojem djelu prostora.
Ne treba dvojiti da smo sinoć imali priliku vidjeti Pixies u najboljoj formi od svih ovdašnjih nastupa nakon reformiranja u ovom tisućljeću. Neopterećeni slabim pjesmama koje su zauzele prevelik dio jarunskog nastupa, a opet usviraniji i sigurniji u sebe nego na Šalati, Black i ekipa su vjerodostojno raspjevali hordu obožavatelja iz širokog raspona generacija okupljenih u Ljubljani. Velika je to ljubav koju su Pixies probudili u ljudima prije trideset godina, stoga bi bila opravdana i hodočašća na lokacije i udaljenija od Ljubljane bila i više nego opravadana, kako bi se ta ljubav uzajamno dostojno proslavila.