Dokumentaristički pristup pisanju rezultirao je najslabijim albumom britanske alter dive i uvelike podsjeća na nenadahnute albume Neila Younga, kako glazbeno, tako i koncentracijom na političku poruku nauštrb umjetničke vizije.
PJ Harvey i njen fotograf Seamus Murphy posjetili su Washington, Kosovo i Afganistan gdje su se nagledali raznih oblika ljudske patnje, pa se Polly Jean vratila u London, gdje je u sklopu instalacije u Sommerset Houseu pred publikom od zabilješki ideja i skica s putovanja pred publikom iznjedrila album garažnog bluesa o jadnom stanju svijeta u kojem živimo. Ako vam ova rečenica zvuči prihvatljivo, možda je “The Hope Six Demolition Project” nešto u čemu biste mogli uživati. Ako vam zvuči jadno, to je zato što je cijela ideja upravo jadna, a pjesme s albuma nisu mogle ispasti mnogo bolje od same ideje.
Sve pjesme zvuče kao dokumentarni prikaz loših uvjeta života na navedenim lokacijama, bez i jedne iskrene emocije iza tog prikaza. No to samo po sebi ne bi bio problem kad bi tekstovi bili barem tehnički bolje napisani. “And the school just looks like a shithole / Does that look like a nice place?”, “They’ve sprayed graffiti in Arabic / And balanced sticks in human shit.” Ili ona Indijanka koja pije s kapom Redskinsa, bolno očito i jadno. Da se svi stihovi ovdje stave na papir, sve bi zvučalo kao niz nelagodno sklepanih opservacija o bijedi uglazbljenih na rokerske rifove.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=7ReW0jJkag8[/youtube]
Slične stvari posljednjih godina znao je raditi Neil Young. Uzeti neku temu, najčešće ridikuloznu ili promašenu (električni automobil ili genetski modificirano povrće) i o tome napraviti cijelu ploču, koja glazbeno zvuči vrlo slično “Hope Sixu”. I onda upravo jednostavni glazbeni obrazac ujedno bude i najbolji sastojak cijelog albuma. No ipak, “Hope Six” najbolje trenutke donosi odstupanjem od obrasca. “River Anacostia” predstavlja glazbeni odmak od ostatka albuma i u sebi donosi ukomponiran spiritual standard “Wade in the Water”, a “Chain of Keys” glazbeno doziva “call & response” mračnijeg gospela “Well of Misery” Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa sa njihova prvijenca “From Her To Eternity”. Na albumu, dakle, ima dovoljno iskupljujućih elemenata za često neoprostivo nespretne tekstove.
Prošli album PJ Harvey, “Let England Shake”, bio je univerzalno slavljen kao vrhunsko ostvarenje i smatra ga se jednim od najboljih albuma ovog desetljeća. U usporedbi s njim “The Hope Six Demolition Project” nastavlja samo političke teme, ali sa puno slabijim materijalom, pa je možda šteta da će Polly u Hrvatsku po prvi puta doći upravo promovirajući svoj možda najslabiji album u karijeri, umjesto da smo je imali prilike vidjeti dok je predstavljala njegovog prethodnika. No, kako bilo, PJ je možda i najveće ime ovogodišnjeg InMusic festivala, a na susret s njom smo predugo čekali.
Ocjena: 6/10
(Vagrant / Universal, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
