‘Planet of the Humans’ – kraj je (pre)blizu

Ako se pitate zašto se nevjerojatnom brzinom krče i hrvatske šume, između ostalih, a dobivali ste nikakve ili šture odgovore u medijima poput toga da se sijeku bolesna stabla i slično, ovaj dokumetarni film iz radionice Michaela Moorea objavljen jučer u cijelosti na Youtubeu donosi sve odgovore na to pitanje, kao i pitanja zašto rapidno s lica Zemlje nestaju brojne biljne i životinjske vrste, čime smo dobili i uvid u najodvratniju posljednju epizodu naftnog i bankarskog milijarderskog lobija.

‘Planet of the Humans’

Film „Planet of the Humans“ režirao je Jeff Gibbs, a iza produkcije stoje Michael Moore i Ozzie Zehner. Gibbs je dugogodišnji ekološki aktivist, što se u filmu ilustrira kroz uvod. No ono čime se dokumentarac bavi je potpuni sunovrat cijelog aktivističkog pokreta i njegovih teza o obnovljivim izvorima energije. Pojam “Obnovljivi izvori energije” (koji će do kraja teksta biti pod navodnicima) se kroz film raspline poput ispraznog lažnog mantranja, a ujedno pokazuje koliko je štete učinilo to što je naftna i rudarska industrija upravo taj pojam koji nam pred očima, sad već, desetljećima titra pred očima, postao krinka za još veću i beskrupulozniju eksplataciju planeta, onu čije razmjere autor filma opisuje kao najprljaviju i najopasniju svih vremena.

Sve one vijesti o prelasku ovog ili onog grada ili ove ili one države na stopostotno „obnovljive izvore energije” kojima smo aplaudirali i s nekim ponosom šerali po društvenim mrežama, film „Planet of the Humans“ prokazuje kao najobičniju laž. Naime, nije tu riječ o tome da su svi prešli na energiju dobivenu od sunca ili vjetra, već o tome da je potrošnja dosadašnjih energenata (u prvom redu nafte i ugljena) zamijenjena potrošnjom, tj. paljenjem tzv. biomase. A što je biomasa?

Kad upišete u Wikipediju pojam „Obnovljivi izvori energije“, prva rečenica članka je: „Obnovljivi izvori energije, obnovljivi izvori dobara ili obnovljivi resursi su izvori materijala ili energije koji se stalno ili određenim postupcima obnavljaju pa se tako mogu iskorištavati bez iscrpljivanja. To su biomasa, posebno drvo, te biljne kulture, preradom kojih se dobivaju prehrambene ili energetske sirovine.“

Za svakog kome nije jasno što taj magloviti pojam predstavlja, Gibbs ga u filmu jasno prikazuje. Biomasa su naše šume. Industrija više ne loži naftu i ugljen, već drvo, za što ono malo američkih aktivista i znanstvenika koje nije kupio naftno-bankarski lobi kažu da je to najluđi i najopasniji obrat od početka industrijske revolucije jer su „šume naša posljednja linija obrane“ za opstanak na planetu.

Svi iz sektora tzv. ‘zelene industrije’ će vam pak reći da je to napredak, jer gorivo više nije ‘prljavi ugljen ili nafta’ već, kako su ga nazvali, drveni čips. Razvijeni su divovski industrijsku strojevi koji cijele šume samelju u čips. Ogromne površine svjetskih šuma, od amazonske i prašume na Borneu pa do, ako želite i hrvatskih šuma, postale su eldorado sirovine za biomasu. I ja sam se posebno proteklu godinu pitao je li zavladao neki bum u proizvodnji namještaja u Švedskoj ili Italiji kad ‘ovi naši’ posjekoše sve živo i ukrcaše trupce (dale ne daske) na teretne kompozicije, od kojih mi mnoge (isključivo noću) mile pod prozorom put zapada. Kad ono, ispada da se sve to usitnjava na veličinu čipsa od kojeg se dobiva npr. bio dizel.

Ne znam kako vi, ali nakon odgledanog filma se osjećam kao kompletni idiot jer sam smatrao svojevrsnom pobjedom odluku jednog Pearl Jama da ide na turneje kamionima i autobusima na bio dizel. No Pearl Jam su vjerojatno žrtve sličnog neznanja. Veću ulogu u promociji bio-kerozina odigrao je multimilijarder Richard Branson jer su Jumbo jetovi njegovog Virgina prvi prešli na bio kerozin. A tog svjetskog jebivjetra uskoro je u trendu pratila i cijela američka vojska koja je prešla na „100% green fuel“. Da, nažalost, kad svi oni kažu da su „sto posto zeleni“, to ne znači da spašavaju šume i biosferu jer su našli neko super-cool alternativno gorivo. Ne, to znači da oni doslovce spaljuju stopostotno zeleno tj. šume kako bi se vozili.

Gibbs to ilustrira i sa službenim podacima nekih zemalja, primjerice Njemačke, koja je također 100% na „obnovljivim izvorima energije“. Preko 80% njemačke energetske sile pokreće biomasa. Složit ćemo se da je stvarno nevjerojatan uspjeh kad otkrijete da nakon nafte i nuklearne energije postoji i drvo kao puno manje kaloričan energent. Onih ostalih dvadesetak posto otpada na dobivanje energije iz solarnih panela i vjetroelektrana. Gibbs tek tu industriju prokazuje kao obični paravan za nikad veću rudarsku aktivnost na ovom planetu. Posebice industrija solarnih panela zahtijeva ogromne količine kvarca, dok baterije za pohranu električne energije traže volfram i litijum, sve rude kojima je potražnja otišla ‘do neba’, pa ispada da se energija utrošena za proizvodnju jednog solarnog panela nikad ne može isplatiti kroz taj skupi ‘gadget za kućne krovove’ jer je solarnim pločama proizvodni vijek između 10 i 20 godina, nakon čega postaju otpad, a o šteti potrage za njihovim sirovinama da se i ne govori. Vjetroelektrane – skoro identična stvar: hrpa skupih laganih materijala koji moraju podnijeti veliko opterećenje i koji se dobivaju od umjetnih sirovina (čitaj nafte), a životni vijek im je također 10-20 godina.

Predikcije i poantu Jeff Gibbs provlači kroz cijeli film, a one se svode na to da se mi moramo smiriti kao vrsta i da potrošnja resursa mora pasti. Konkretno, nitko od njih nije do prije mjesec dana znao da je tako nešto moguće, pa ispada da nam je ‘kraljevski virus’ na trenutak dao smjernice. No svejedno, dok maštamo o ‘povratku u normalu’, trebali bi pokušati i odgovoriti na prvo postavljeno pitanje u ovom filmu koje glasi: „Što mislite koliko nam je još vremena ostalo?“

(Huron Mountain Films, 2019.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X