Max Juričić je jedna predivna glazbena konstanta, ali uvijek nekako u drugom planu scene ovog grada i ove zemlje. Ovaj novi album je predivno strukturirana mala škola pop albuma, sa zapakiranim esencijama životnih mudrosti izrečenih humanim tonom proživljenog (i preživljenog), album za odrasle i djecu bez sekunde patroniziranja. A ruku na srce, ako je netko u situaciji da bude takav, to je Max Juričić. No on je gospodin bio, gospodin i ostao. Jedan od rijetkih novovalaca koji je i danas u stanju ispisati smisleno i recentno glazbeno poglavlje.
Mladen Max Juričić, lider Ljetnog kina, benda u kojem kao da uvijek sja neko karipsko sunce, kolega nikad prežaljenog Vlade Divljana s kojim je dijelio viziju glazbe kao boljeg mjesta, čovjek koji je na sceni dugo bio prisutan s bendom Le Cinema izniklom iz novovalnog Filma u kojem je ostavio neizbrisiv trag, pokretač otočkog vala zajedno sa Žanom Jakopačem i bendom Šo!Mazgoon, kasnije i s Gegom i Picigin bendom, također član supergrupe Vještice, te ujedno zagrebački glazbenik koji se na svoje putovanje otisnuo s prvom postavom Azre ovog puta kao da sažima svoje bogato životno i profesionalno iskustvo na novom autorskom projektu Plesač Sporog Stepa.
Plesač Sporog Stepa proteklih je nekoliko godina ušao, ili bolje reći „uplesao“ na scenu s pet singlova. Konkretno, započelo je na ljeto 2018. s pjesmom „Lutam“, a nastavilo se s „Miris Zlato Tamjan“, „Nedjelja“, „7 nota 100 života“ i „Prva, druga, treća“. Max spomenute nije uvezao u neki službeni EP, već je, po njegovim riječima, te pjesme puštao kao probne balone kako bi vidio dokle će doprijeti. Na koncu nije ih obuhvatio ni na prvom, upravo objavljenom albumu koji nosi naziv „Sunčana strana Mjeseca 1“. Mogao ih je uvrstiti bez problema i bez srama, ali je u međuvremenu sklopio djelo od 10 novih brojeva u kojem mu se „probni baloni“ nisu koncepcijski uklapali. No tko zna hoće li ostati neuvezani, obzirom da je najavio i „Sunčanu stranu Mjeseca 2“ s kojom mu je želja sve zajedno objediniti na dvostrukom vinilnom albumu jednog dana.
Za pjesme sa „Sunčane strane Mjeseca 1“ Juričić kaže kako su to priče o životu koje je pričao djeci prije spavanja samo kako bi izbjegao čitanje slikovnica. Bez obzira što ga kao roditelj s identičnim večernjim zadacima u potpunosti razumijem, ipak u tom Maxovom potezu ima daleko više dubine nego li se na prvu loptu čini. Naime, daleko je teže ispričati priču iz glave, nego pratiti ilustrirane šprance slikovnice. Sabija se mudrost na taj način i pročišćava od nebitnog. Kao da se esencija mudrosti ‘pakira’ u neko sjeme, za koje se svaki roditelj nada da će kod djece proklijati nakon protoka vremena u pravom trenutku kad se za tim stvori potreba. Kada se napravi transcendencija prema glazbi, takvo sjeme mudrosti oživljava kao zaokružena misao pjesme – ono bez čega nema prave pjesme. Pa još kad se to zapakira s pitkom harmonijskom ugodom čiji otponci na strateškim pozicijama otvaraju prave narative i bude u glavi slike jarkih životnih boja, onda priče koje su intrigirale dječju maštu pred spavanje postaju i pijevna „literatura“ za odrasle.
Max Juričić posjeduje tu specifičnu posebnost, izbrušenu još iz vremena okupljanja Vještica, da on živi i djeluje kroz onaj poznati narativ „totalno drukčijeg od drugih“. Da stvari procjenjujete samo kroz glazbu, slušajući njegov dugogodišnji opus stekla bi se slika kako je Hrvatska neka opuštena i bezbrižna karipska destinacija, ali u realnosti (tj. realnostima) situacija je takva da imamo umjetnika koji svojim hiperrealističkim kistom slika pejzaže u suprotnosti spram sivih svakodnevica. Imamo glazbenika koji je de facto u životnoj misiji bavljenja terapijom zvukom i koja traje već toliko dugo da je tu odavno postalo teško razlučiti liječi li glazbom prvenstveno sebe, potom i druge, ili je situacija obratna. Nekako, Max Juričić kao da je neki davno odbjegli član Beatlesa koji se sa svojim splavom Calypso potom nasukao u ovim krajevima i tu se zadržao kao čudna egzotična pojava. Zna on jako dobro da postoji mračna strana Mjeseca, ali eto misija mu je da nam ukaže na funkciju one sunčane, pozitivne, strane, koja je pomalo zaboravljena u ovoj eri umjetnog svjetla, strane koja je oduvijek pomagala moreplovcima i noćobdijama, nadahnjivala sanjare i hipnotizirala mjesečare.
Kako je već kazano „Sunčana strana Mjeseca 1“ donosi deset pjesama, ili možda bolje reći deset gracioznih koraka kojima je Plesač Sporog Stepa prešao plesni podij života, ganuo s mudrostima koje je poput svjetlucavog traga ostavio za sobom, a da pritom nikog nije grubo nagazio, što je vrlina koju gotovo da više ne poznaje moderna lirika.
Svoj ples započinje sa „Zauvijek mlada“. Pomalo očekivana konvencionalna uvertira, ali tijelo se treba ugrijati, pokreti evocirati, podij osjetiti, ali i trasirati putanju kroz stih „To što želiš, odredit će ti put“, na koncu, jedina prava ‘prtljaga’ koju brižni roditelj želi da mu djeca ponesu kroz svoj život. Treba se ufati u izbor, čak i kad se čini da tog izbora nema.
Drugi korak maestralno ukazuje da izvankonvencionalni pokreti odaju maestra zvuka i riječi. Ukratko, „Lomi me“ me iskreno slomila. Ispod njene površine meni su iskakale snažne uspomene na Maxovog beogradskog „glazbenog brata blizanca“, na Vladu Divljana. Ne mogu izbjeći misao da Maxa sa svakim dolaskom ožujka lomi to proljeće žešće od grana koje lome zimske ledene kiše. To je period kad smiraj prestaje i kad kreće novi ciklus, kad početak kolanja životnih sokova najavljuju novi ciklus koji juriša prema zenitu ljeta. Stoga, kad „ljetni čovjek“ poput Juričića spomene lomljenje na početku tog ciklusa neupitno je da ste kao slušatelj izloženi njegovom najintimnijem trenutku. „Lomi me“ se uspostavlja kao njegov novi kreativni zenit i glavni noseći stup arhitekture ovog albuma, kojeg, bar ja osobno doživljavam ne samo kao djelo za Vladu, već i ono na kojem je Divljan i ono što su njih dvojica dijelili nekako decentno utkano u sam kod.
„S druge strane granice“ kao treći korak Plesača Sporog Stepa. Nosi u sebi onaj poznati beatlesovski narativ u kojem ljubav ne poznaje granice, ponajmanje one državne. I naravno nema tu ničeg uvredljivog u žaru koji aktera pogonjenog najljepšim pogonskim gorivom homo sapiensa prenosi preko svih prepreka do druge duše zbog koje srce kuca jače, a opet upućena je jedna decentna kritika skučenostima ovovremenskih društvenih obzora. Maxovo srce nije naviklo na skučenosti jer nikad mu nije izblijedio osjećaj da je nekad bio dio jedne daleko šire priče.
Nakon tog, uvjetno kazano „All You Need Is Love“ koraka, Plesač s četvrtim korakom još jednom udara u zenit, ovog puta kroz „Pusti me da plešem drukčije“. Iako ona donosi jake slike koje ilustriraju poodmaklu dob za „svakog plesača“ kad dolazi i potreba da se među kontakte prijatelja memoriraju i brojevi za konkretnu pomoć u konkretnim situacijama, te u nešto više od tri minuta utkati probleme sebične i ignorantske stvarnosti, uspio je na nevjerojatno razumljiv način stopio egidu mudraca i Proroka i podsjetio nas na univerzalni recept spasa. „Pusti me da plešem drukčije“ lomi poput „Lomi me“, s tim da ipak donosi nadu i olakšanje.
Peti korak. „Na kraju dana“, osim što nekako sažima u sebi sve do nje prezentirano na albumu, ujedno je i fino filigransko zatvaranje onog što ljubitelji vinila poznaju pod pojmom „A strane“. Podvlačenje crte prvog poglavlja djela i otvaranje prostora za drugo poglavlje.
Šesti korak lirikom i zvukom kao da evocira neki amarcordovski ambijent. „Plava vila“ je pjesma sreće, ali nekako molski obojana kao da pojačava onaj osjećaj ljudske nesigurnosti kad duša mašta o sreći i očima „koje suze liju od smijeha“. No pad tenzije se ne dozvoljava. Sedmi korak ubrzava ritam dok nas paralelno kao bića ogoljuje u našim ovisnostima o tehnološkoj civilizaciji, pa ono što je mnogima od nas scenarij propasti svijeta, za Plesača Sporog Stepa je „Idealan dan“, tj. samo početna točka za motivirajući stih da „dalje moramo pješke“.
Plesač se u osmom koraku ne libi posegnuti za partnerom, tj. uvesti u priču onog kojem je prije spavanja pričao priče o životu. Pjesmu „Mala noćna muzika“ vokalno otvara Rok Juričić, a otac se uskoro priključuje u tom duetu, da bi u devetom koraku u „Ko da nema sutra“ vodstvo prepustio podmlatku, a isti taj Rok ocu prezentirao naučene plesne korake.
Deseti korak „Zadnja prije zime“ je onaj koji vodi do finalnog revijalnog naklona Plesača Sporog Stepa u kojem na ples obraz uz obraz i „tango kao muziku nedokučivu“ pozive one koji su dotad pratili njegovu virtuoznost. U „Zadnja prije zime“ Max Juričić meanderira Zagreb u sliku albuma i evocira na „Glazbeni zavod pedeset i neke“, vrijeme kada još nije bio rođen, sugerirajući na moć glazbe i u trenutku kada je stvoren, prepuštajući nas potom tišini i mislima o tome koliko je „muzika nedokučiva“ kumovala nastancima mnogih od nas.
„Sunčana strana Mjeseca 1“ nije samo konceptualno remek-djelce jednog novovalca u trenutku kad je još jedino Darko Rundek sposoban lirski sažeti trenutak vremena, već ujedno i minuciozan obiteljski glazbeni portret Maxa Juričića obzirom da su na albumu pored njega spomenuti sin Rok i kćerka Katarina Juričić, uz prokušanu ekipu iz Ljetnog kina poputa Vlade Matulića i Ante Prgina Surke. Tu je još i Gustav Barišin koji je donio zvuk marimbe, odsvirao bas, ali i učestvovao u skladanju pjesme „Ko da nema sutra“, kao što su svoj obol na udaraljkama dali Andrea Pedron i Janko Novoselić.
Ovo je svakako album za ples, ali definitivno i za sve one koji svaki na svoj način vole zaplesati drukčije. Njegov moto bi se mogao sažeti u: „Pleši i pusti druge da plešu.“ Možda ples neće donijeti rješenja za sve probleme, ali duša će svakako odahnuti. Max Juričić na toj vrsti terapije radi cijeli svoj život. Unatoč svemu. Prepustite se Plesaču Sporog Stepa, jer krivih koraka nema.
Album nimalo slučajno izlazi sutra 8. ožujka na međunarodni Dan žena.
Ocjena: 10/10
(Aquarius, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
