Po prvi put u glazbenoj industriji je prodaja glazbe iz kataloga prestigla prodaju nove glazbe u SAD-u. Nielsen, koji je radio istraživanje, uzeo je u obzir definiciju kataloških albuma, a to su svi oni kojima je datum izlaska stariji od 18 mjeseci. U 2015. godini razlika je iznosila 4,3 milijuna albuma u korist stare glazbe.
Svega desetljeće prije, tj. 2005. godine razlika između nove i kataloške glazbe iznosila je preko 150 milijuna albuma u korist nove glazbe. Novi podaci za 2015. godinu došli su od strane Nielsena, podatkovne kompanije koja preko SoundScan statistika dostavlja informacije i Billboardu.
Albuma nove glazbe u 2015. prodano je 118,5 milijuna primjeraka albuma, dok je stare glazbe prodano u 122,8 milijuna primjeraka.
Studija nije uzela u obzir neke od faktora kao što su piratski digitalni download albuma, ali ni streaming. Dakle, je li izvješće Nielsena pokazuje pravi trend pada prodaje za nove umjetnike, ili samo pokazuje da se društvo općenito pomaknulo dalje u cijelosti od kupnje albuma (argument da su mladi skloniji streamingu nego kupovini glazbu čini se vjerojatnim), što je šokantno, iako možda i nije posve neočekivano.
Studija također pokazuje da u posljednjih deset godina kupnja albuma, bez obzira i na malu renesansu vinila kao nosača zvuka, iz godine u godinu rapidno pada, posebice novih albuma. Ta prodaja se strmoglavljuje iz godinu u godinu, dok stara glazba s kataloga varira, jer je 2011. i 2012. uzastopno počela rasti prodaj, da bi potom opet počela blago padati, a u tom trendu je bila i 2015.
Napravljeno je nekoliko studija kako bi se pokušalo doći do važnih faktora, time i objašnjenja, a jedna od njih ticala se repetitivnosti refrena.
Istraživanja su pokazala da je ponavljanje refrena sve više popularano, što upućuje na mogući percepcijski faktor da glazbena industrija možda namjerno zaglupljuje glazbeni sadržaj i time ga čini manje interesantnim.
“Unatoč brojnim čimbenicima vezanim za stvaranje hit pjesmi, identificirali smo ponavljanje refrena kao onaj koji ima važne implikacije u stvarnom svijetu”, tvrdi autor jedne od studija, profesor Andrea Ordanini s Bocconi sveučilišta.
Istraživači su analizirali pjesme unatrag od 1950. do danas, uključujući 1,029 pjesme koje su dosegle broj jedan i 1.451 koje se nikad nisu popele iznad 90. mjesta. Ustanovili su da je veća vjerojatnost da će pjesma postati hit ako se refren ponovi što više puta. Ordanini navodi kako to pravilo ne može vrijediti za svaku pjesmu, no govori kako pjesme s učestalim repetitivnim refrenima mozak brže procesuira i da time brže mogu postajati popularne, ali to je također mač s dvije oštrice, jer u sličnom odnosu je i brzinski gubitak interesa slušatelja prema takvim pjesmama i to za 6,1 posto sa svakom dodatnom godinom od trenutka hit vrhunca.
Ukratko, glazbena industrija desetljećima degradira vrijednost svog glavnog proizvoda – glazbe. Upravo se u tome može djelomično pronaći odgovor na pitanje o ovoj jedinstvenoj anomaliji, a to je; kako to da se po prvi put u povijesti glazbene industrije dogodilo da stara glazba izaziva više interesa od nove. Dakle, nova produkcija u većini slučajeva nije dovoljno intelektualno izazovna, a glazba je ipak intelektualni sadržaj u svojoj srži.
O sustavnom zatupljivanju glazbene publike progovorio je i Darryl McDaniels iz nekadašnjeg Run DMC-a: ” Bilo je neizbježno da hip-hop postane komercijaliziran, ali na tom putu nama glazbenicima bila je oduzeta moć”, kaže za AllHipHop.com i nastavlja: “Sada imaš 12 istih pjesama na radiju koje se vrte iznova i iznova. Željeli smo promijeniti svijet, uz preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, a sada sve to negativno slavi dupeglava Amerika.”