Pokey LaFarge ‘Rock Bottom Rhapsody’ – biseri s dna

LaFarge je uspio iznaći recept prema kojemu jazz i blues, swing i ragtime, folk i hokum mogu egzistirati kao jedna cijelina umočena u vintage pop zvuk koji postaje najzastupljenijim sastojkom njegovih posljednjih albuma.

Pokey LaFarge “Rock Bottom Rhapsody”

Retro kantautor iz Illinoisa Pokey LaFarge izbivao je iz studija posljednje tri godine nakon svog posljednjeg albuma “Manic Revelations” s kojim, ruku na srce, nije oduševio kao s nekim svojim ranijim izdanjima. Sada se vraća s “Rock Bottom Rhapsody”, kolekcijom od deset pjesama i tri kraća instrumentala i, ukratko, ostavlja dojam povratka na raniju razinu kvalitete rada. Sam Pokey kaže da je u posljednje vrijeme prolazio vrlo destruktivnu fazu u životu gotovo dotaknuvši samo dno, što se reflektira i u nazivu albuma. No, s dna se može samo prema gore, a sudeći prema novim pjesmama LaFarge je našao neku vrstu propelera da ga lansira na površinu.

Ploču je moguće razdijeliti na dvije polovice od kojih je prva nakrcana singlovima, što bi moglo upućivati na pomisao da je stoga i jača, ali realno na “Rock Bottom Rhapsody” nema pretjerano slabe točke. Spomenuti instrumentalni brojevi umetnuti su kao svojevrsne pregrade na početak i kraj te sredinu ploče, a njihovi aranžmani utopljeni u sjetan zvuk gudača i klavira odišu nekom nostalgijom za zlatnim razdobljem Hollywooda kakvu je znao zazivati primjerice Tom Waits na svojim ranim izdanjima iz druge polovice sedamdesetih. Isti recept prepisan je i na pjesmu “Lucky Sometimes”, jednostavnu ljubavnu baladu i jednu od čak tri pjesme dosad popraćene videospotom.

Nakon uvodnog instrumentala, album otvara “End of My Rope”, prpošni pop koji je za najavu pušten na streaming servise, a koji, kao i neke pjesme s prethodnog albuma, više naginje zvuku glazbe šezdesetih nego starijim žanrovima kao što su ragtime i swing koje Pokey češće zaziva u svom radu. Nakon toga će uslijediti singl “Fuck Me Up” sa svojim kotrljajućim klavirskim rifom i urnebesnim videom, a koji unatoč prostoti iz naslova i refrena može poslužiti kao dobar primjer estetike kojoj LaFarge teži tijekom svoje karijere. Obje spomenute pjesme potvrđuju spomenutu biografsku crticu o autodestruktivnosti koja je prethodila nastanku ovog albuma.

“Bluebird” je izabrana kao posljednji singl pred objavu albuma, a diči se zaraznim beatom koji zove na ples u nekom zadimljenom džezerskom klubu između dva svjetska rata, a s druge polovice albuma izdvajaju se tango zvan “Fallen Angel”, kao i žalobno finale prije finala “Lost in the Crowd”. Ništa slabija nije ni “Storm A-Comin'” koja ponovno zaziva pop s kraja pedesetih i početka šezdesetih.

Da podvučemo crtu, “Rock Bottom Rhapsody” je još jedna ploča na kojoj Pokey uspijeva nadahnuće izvlačiti iz različitih desetljeća američke glazbene povijesti otprije sto do pedeset godina unazad. Može se tako reći da je LaFarge uspio iznaći recept prema kojemu jazz i blues, swing i ragtime, folk i hokum mogu egzistirati kao jedna cjelina umočena u vintage pop zvuk koji postaje najzastupljenijim sastojkom njegovih posljednjih albuma. Ako je ovom albumu prethodilo teško razdoblje kakvo nam autor u pjesmama opisuje, onda nam “Rock Bottom Rhapsody” da je ono iza njega i da je protagonist iz njega isplivao jači, pritom izronivši i desetak bisera s dna.

Ocjena: 8/10

(New West Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X