Francuska pjevačica pojavila se niotkuda samo da nas podsjeti zašto nam je glazba nekad bila bitna. Poslušajte kako pjeva Zaz i daljnja vam objašnjenja više neće biti ni potrebna…
Sjećate li se dana kada vam je muzika po prvi put postala bitna? Tog ste dana možda shvatili da ste fatalno zaljubljeni u Morrisona ili ste, pak, Janisinu tragičnu pojavu shvatili kao vašu osobnu i ničiju više. Možda ste se totalno prepoznali u Johnnyjevu „Jablanu“, pjevali ispred ogledala s Queenom u zvučnicima, svirali zračnu gitaru poput Knopflera ili ste Curtisovu i Cobainovu smrt smatrali isključivo vlastitim gubitkom, što nitko osim vas nije mogao razumjeti. Tko god da vas je u tim danima potpune bezbrižnosti opčinio, kod vas je uspio proizvesti trnce, suze i euforiju. A sve je to u stanju i Zaz, a da pritom ne morate nužno biti pubertetlija.
Punim imenom Isabelle Geffroy, Zaz objedinjuje sve one karakteristike kod glazbenika koje se industrija pod svaku cijenu trudi zatrti. Pjevanje je veseli, svaki nastup, pa i one ulične, odrađuje srcem, neopterećeno, nasmiješeno. Uživa i više nego oni što je slušaju. Ne treba joj puno – stara akustara, kontrabas i šačica znatiželjnika koji će obratiti pažnju. Zaz kombinira jazz, varijete, soul i još ponešto, no način na koji to nudi teško se može naučiti u glazbenim školama koje je završila. Zaz je rođena pjevačica u koju se zaljubite već do prvog refrena.
Isabelle Geffroy pjevala je amaterski po raznim blues i jazz bendovima, a svoj debitantski album objavila je tek lani, u svojoj 31. godini. Kritičari su pali na koljena, publika je pokupovala sve CD-ove, album ‘Zaz’ postao je dvostruko platinast, a pjevačica iz Balzacovog grada Toursa trenutačno je najizvođenija francuska glazbenica izvan matične države. U Francuskoj naravno u ovom trenutku nema popularnije od nje. Jedino je uštogljeni Le Figaro procijenio da je „njezin glas uznemirujući“, a s obzirom da se radi o desničarskoj tiskovini, nije ni čudo da njihovim perima nije baš odgovarala lepršava kritika konzumerizma.
Zaz je, pak, odlučila ne postati rob vlastite slave. Broj jedan je u Francuskoj, broj jedan je u Belgiji, „popušili“ su je Talijani, Švicarci, Grci, Australci, Poljaci… A ona se, eto, ove godine odlučila priključiti humanitarnom ansamblu Les Enfoires i pjevati potrebitima. Bez obzira što rastući broj obožavatelja žude uživo čuti „Je Veux“, „Les Passants“ i „Le Long de la Route“, Zaz se skrila u zboru i pjeva kako bi pomogla, a ne zaradila.
Milijuni koj su pogledali njezine snimke na YouTubeu uvijek joj se iznova vraćaju, jer morala se pojaviti jedna pozitivna i neopterećena Zaz da nas podsjeti na ono što uporno zaboravljamo – glazba nije tu da obrće pare, nego da nas prodrma od glave do pete. Zaz je na trenutak učinila glazbu ponovno bitnom. Slušateljima, ne diskografima. Možete se opirati, pokušati ignorirati ono što budi u vama, glumiti frajera ili frajericu, al’ jednom kad upoznate Zaz nećete joj moći odoljeti. Pokušajte…